Traži

Papa Ivan XXIII. potpisuje bulu o objavi Koncila, 25. prosinca 1961. Papa Ivan XXIII. potpisuje bulu o objavi Koncila, 25. prosinca 1961. 

Šezdeset godina Drugoga vatikanskog koncila (2. dio)

Papa Ivan XXIII. rekao je da ʺCrkvu treba provjetritiʺ te je govorio o njezinu osuvremenjenju, talijanski ʺaggiornamentoʺ – što je postala i do danas ostala navlastita krilatica Koncila. U ovom prilogu, drugom i završnom, Marito MIhovil Letica govori o protivljenjima Koncilu, odnosno odbacivanju njegovih odluka i smjernica

Joseph Ratzinger, koji je na Koncilu bio teološki savjetnik, rekao je: ʺBraniti pravu tradiciju Crkve danas znači braniti Koncil.ʺ

S teologom Ratzingerom ili papom Benediktom XVI. slaže se i njegov nasljednik, papa Franjo, koji u vezi s Koncilom govori o ʺdvojakoj vjernosti: vjernosti crkvenoj tradiciji i vjernosti povijesti muškaraca i žena našega vremenaʺ, čime povezuje tradiciju sa sadržajem izraza ʺaggiornamentoʺ.

Primijetimo da papa Benedikt XVI. spominje, uz ostalo, ʺpravu tradiciju Crkveʺ, a papa Franjo ističe ʺvjernost crkvenoj tradicijiʺ. Njima se suprotstavljaju ònī koji ne razumiju da tradicija ne znači tradicionalizam, a nerazlikovanje tih pojmova jest jedan od najvećih kamenova smutnje, koji priječe da u punini zažive definirani procesi i zacrtani smjerovi u razvoju Crkve, onako kako ih je odredio i u perspektive budućnosti postavio Drugi vatikanski koncil ili sabor.

Od mnoštva negativnih primjera bit će dovoljno izdvojiti jednoga aktualnog i aktivnog nadbiskupa Katoličke Crkve (ʺnomina sunt odiosaʺ), koji se nesmiljenom žestinom obrušava na koncilske pape, Ivana XXIII. i Pavla VI., a ne zaobilazi ni pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., te papu Franju, koji je svojim navodno ʺlukavimʺ postupcima, odnosno kanonizacijom koncilskih papa Ivana XXIII. i Pavla VI., kako tumači taj nadbiskup, proglasio zapravo Koncil svetim, a taj je crkveni događaj doveo da uz ʺpravovjernu Crkvuʺ nastane i ʺparalelnaʺ, koja ʺnije pravovjernaʺ. Tako smatra jedan nadbiskup Katoličke Crkve, u čemu, nažalost, nije usamljen.

Treba jasno reći da je to tradicionalizam – koji je oštro suprotstavljen tradiciji. Naime, premda tradicija dospijeva iz prošlosti, ona živi u sadašnjosti, čineći kulturni identitet trajno suvremenim – pri čemu se dominantnom (mjerodavnom i usmjeriteljskom) dimenzijom žive i životodajne tradicije, iskazuje budućnost. U suprotnom bi tradicija posustala, zamrla, izgubila identitet u vremenu, i nestala.

Dakle, pojmovi ʺtradicijaʺ i ʺtradicionalizamʺ imaju ne samo različita nego i suprotstavljena značenja. Kontrarna kao život i smrt. Tradicija je svojevrsni život – tradicionalizam umiranje i smrt. U tome je smislu Jaroslav Pelikan, povjesničar kršćanstva sa Sveučilišta Yale, godine 1983. iznio aforizam osobite izražajnosti: ʺTradicija je živuća vjera mrtvih – tradicionalizam je mrtva vjera živih. I, pretpostavljam, da bih trebao dodati: tradicionalizam je ono što tradiciji daje tako loš glas.ʺ

Istinu da tradicija nije usmjerena prema prošlosti, nego živi u sadašnjosti i smjera prema budućnosti, izvrsno je izrazio sveti papa Ivan XXIII. terminom ʺposadašnjenjeʺ ili ʺaggiornamentoʺ. Time Crkva ide ukorak s vremenom i suvremenim svijetom. To se skladno nadovezuje na novozavjetni naputak iz ivanovskih spisa, koji nas upozorava da Kristovi sljedbenici trebaju biti ʺu svijetuʺ, ali ne ʺod svijetaʺ. Time je doista sve rečeno.

Ovdje možete poslušati zvučni zapis priloga
20 studenoga 2022, 18:05