Papa Franjo: Usmena nas molitva uzima za ruku i vodi do Boga
Alessandro Di Bussolo; Ariana Anić - Vatikan
Nemojmo popustiti oholosti prezira usmene molitve, jer riječi koje izgovaramo vode nas za ruku, potiču i najuspavanije srce i jedine su koje na najsigurniji način upućuju Bogu molitve koje On želi čuti – rekao je papa Franjo u katehezi na današnjoj općoj audijenciji, ponovno održanoj u biblioteci Apostolske palače i, zbog epidemioloških mjera radi sprječavanja prijenosa bolesti COVID-19, bez prisutnosti vjernikā.
Nastavljajući niz razmišljanja o molitvi, Papa je objasnio da ako u nekim trenutcima nema molitve srca, ona usmena, koja se šapuće ili zborno izgovara, uvijek je raspoloživa i potrebna poput ručnoga rada. Ako je molitva razgovor s Bogom, u ljudskom biću molitva postaje riječ, zaziv, pjesma, poezija… Riječi se rađaju iz osjećaja – napomenuo je – ali postoji i obrnuti put, onaj prema kojemu riječi oblikuju osjećaje. Biblija uči čovjeka kako učiniti da sve iziđe na svjetlo riječi, da ništa ljudsko ne bude isključeno, cenzurirano. Ponajviše je opasna bol ako ostane potisnuta, zatvorena u nama. Bol zatvorena u nama, koja se ne može izraziti ili iskaliti, može otrovati dušu; smrtonosna je – istaknuo je Papa.
Zbog toga nas Sveto pismo uči moliti katkada i odvažnim riječima – dodao je. Sveti pisci znaju da u ljudskom srcu ima i osjećaja koji nisu konstruktivni, čak i mržnje, a kada ti loši osjećaji pokucaju na vrata našega srca trebamo biti sposobni onesposobiti ih molitvom i Božjim riječima. U Psalmima nalazimo također vrlo oštre riječi protiv neprijatelja, koje nas duhovni učitelji uče uputiti đavlu i našim grijesima; ali, to su riječi koje pripadaju ljudskoj stvarnosti. One nam svjedoče da, kad pred nasiljem ne bi bilo riječi koje bi loše osjećaje učinile bezazlenima, koje bi ih usmjerile tako da ne štete, svijet bi bio potpuno preplavljen njima.
Prva je čovjekova molitva uvijek usmena molitva – primijetio je Papa. Iako svi znamo da moliti ne znači ponavljati riječi, ipak je usmena molitva najsigurnija i uvijek je moguće moliti ju. Osjećaji, naprotiv, koliko god bili plemeniti, uvijek su nepouzdani: dolaze i odlaze, napuštaju nas i vraćaju se. Nepredvidive su i milosti koje se zadobivaju po molitvi: u nekim su trenutcima obilate, ali u najmračnijim trenutcima kao da potpuno ispare. Molitva je srca tajanstvena i u određenim trenutcima skrivena. Usmena molitva, ona koja se šapuće ili moli u zboru, uvijek je dostupna i potrebna poput rada ruku.
Papa je potom citirao Katekizam Katoličke Crkve koji kaže da je usmena molitva prijeko potrebna sastavnica kršćanskoga života. Učenike, koje je privukao svojom tihom molitvom, Učitelj uči usmenoj molitvi „Očenaš“. U toj je molitvi sve – istaknuo je te dodao da bismo svi trebali imati poniznost određenih starijih osoba koje u crkvi, možda zbog toga što njihov sluh više nije istančan, poluglasno izgovaraju molitve koje su naučili kao djeca, ispunjavajući crkvenu lađu svojim šapatom.
To je molitva koja ne remeti tišinu, nego svjedoči vjernost dužnosti moljenja, koja se prakticira tijekom cijeloga života. Ti molitelji ponizne molitve – objasnio je Papa – često su veliki zagovornici u župama, poput hrastova koji iz godine u godinu šire svoje krošnje kako bi omogućili sjenu što većem broju ljudi. Samo Bog zna kada i koliko je njihovo srce sjedinjeno s tim izgovorenim molitvama; zacijelo su se i te osobe morale suočiti s tminama i trenutcima praznine. Ali, usmenoj se molitvi može uvijek ostati vjeran. To je poput sidra: uhvatiti se za konop da bi ostali tamo, vjerni, štogod da se dogodilo.
Papa je kao primjer dao ustrajnost ruskoga hodočasnika, o kojem govori jedno glasovito djelo duhovnosti, koji je bezbroj puta ponovio isti zaziv: 'Isuse, Kriste, Sine Božji, Gospodine, smiluj se nama grješnicima!'. Ako se izliju milosti u njegov život, ako molitva jednoga dana bude toliko žarka da osjeti prisutnost Kraljevstva ovdje, među nama, ako se njegov pogled preobrazi toliko da bude kao djetetov, to će biti zato što je ustrajao u molitvi tog jednostavnog zaziva. Na kraju će postati dio njegova daha. Lijepa je ta priča o ruskom hodočasniku; knjiga – prema Papinim riječima – pristupačna svima. Savjetujem vam da ju pročitate; – rekao je – pomoći će vam shvatiti što je usmena molitva.
Ne smijemo, dakle, prezirati usmenu molitvu. Netko će reći: „Ah, to je za djecu, za neuke ljude; ja tražim misaonu molitvu, meditaciju, nutarnju prazninu kako bi Bog došao…“. Molim vas, nemojte popustiti oholosti i prezirati usmenu molitvu. To je molitva jednostavnih, ona koju nas je Isus naučio: Oče naš, koji jesi na nebesima…
Riječi koje izgovaramo uzimaju nas za ruku – napomenuo je Papa. U nekom trenutku vraćaju zadovoljstvo, pobuđuju i najpospanije srce; bude osjećaje koje smo davno zaboravili. I vode nas prema iskustvu Boga. I, iznad svega, jedine su koje na siguran način Bogu upravljaju molitve koje On želi čuti. Jer, Isus nas nije ostavio u magli; naučio nas je moliti Očenaš – istaknuo je na kraju papa Franjo.
