Vjekoslav Bajsić: Mama za odrasle

Mama za odrasle

Nedavno smo na nekom aerodromu odsjedili duge sate čekajući u brizi i neizvjesnosti hoće li se pasje vrijeme i poledica toliko popraviti da možemo poletjeti kući. Bila je tu i neka majka sa svojim malim, koji je očito imao manje problema s dosadom nego ostali jer se neprestano vrzmao između putnika, sjedala i prtljage istražujući bližu i daljnju okolinu. Bio sam ga već izgubio iz vida i sluha kad je najednom plačući dotrčao iza nekih vrata – jamačno je nabasao na nešto neugodno – i popeo se žurno majci u krilo. Tu je zatim bilo malo maženja i utjehe, a onda je svijet opet bio toliko u redu da se mogla nastaviti igra ili što je to već bilo. "Tipično djetinje ponašanje," – pomislio sam – "ne može ni sa svijetom ni sa sobom na kraj bez mame".

Doista je mama važna institucija. Omogućuje nam da se kao djeca s nemilosrdnim svijetom susrećemo iz povlaštene situacije. Svijet je u svojoj cijelosti za dijete prevelik i pretežak da bi ga odjednom i samo moglo svladati. Potreban je netko tko mu ga daje na rate, u malim zalogajima, izabranu hranu, pazeći da nešto ne zapne u grlu ili ne pokvari neiskusnu utrobu: netko tko gruba životna iskustva pretvara u komotno, sigurno i ugodno mlijeko. Dakako da će slika o svijetu što je dijete posjeduje i njegova uhodana pravila ponašanja odgovarati toj simbiozi, u kojoj je za dijete od presudna značenja da je mama uvijek tu, da vlada situacijom, stojeći uvijek na raspolaganju za svaki preteški slučaj, da se opetovano potvrđuje njezina naklonost i spremnost za pomoć.

No vrijeme preobražava i dijete i majku. Doći će dani kada će dijete morati postati čovjekom, kada će se naći pred zbiljom bez posrednika i zaštite, bez osiguranja i mogućnosti da netko u zadnji čas popravlja njegove pogrešne geste, da mu neprestano pripitomljuje stvarnost.

Potrebno je dosta vremena, a ponekad i suza da kao dijete uvježbamo tu simbiozu s majkom, te da zajednički uspješno naučimo svladavati zadaće života. No, još je teže, kada dođe vrijeme, prekinuti s tim, te poći u svijet vlastitim snagama, biti odvažan i preuzeti čitavu odgovornost za svoju i tuđu sudbinu čovjeka, izdržati pred opasnostima u zasjedi znajući da ćemo u sudbonosnom trenutku možda ostati sami bez ikakva jamstva pred svim teretom svojeglave zbilje.

Taj prijelaz iz jednoga stanja u drugo pun je opasnosti, strahova i kriza. Nije, naime, lako odijeliti se od odavno uhodanih djetinjih navika, načina ponašanja, poimanja i vrednovanja svijeta, što nam se sve činilo prirodnim jer je oduvijek bilo tako. Teško je podnijeti i prihvatiti razočaranja koja nam donosi taj izgon iz djetinjeg raja. Zato se događa da neki i ne nauče biti odraslima, bilo iz svoje nemoći, zatomljene nevoljkosti i straha, bilo zato što nisu imali prilike ili im je nitko nije dao. Tako se događa da susrećemo odrasle ljude koji se ponašaju kao djeca, ili se barem u težim situacijama utječu svojim djetinjim trikovima ne znajući ili nemajući snage da se s cijelom zbiljom uhvate u koštac.

Koje je to djetinje – sada možemo reći i djetinjasto – ponašanje? Mogli bismo nabrojiti dugi popis tih nedoraslosti, ali će ovdje biti dosta nekoliko onih glavnih. Uvijek je riječ o nezrelosti ponašanja odraslih kad god ga možemo razumjeti samo uz pretpostavku da je tu u blizini još uvijek neka barem zamišljena mama. A to je npr. slučaj kad mislimo da možemo poželjeti bilo što ne vodeći računa o zakonima zbilje i o posljedicama naših stremljenja, jer će to neka "mama" nekim čudom izvesti ili popraviti;

kad mislimo da se problemi mogu riješiti time što se nad situacijom uzrujavamo, što kukamo nad povrijeđenim pravima i tuđim smicalicama jer će to "mama" čuti i sve staviti u red;

kad mislimo da nas svi moraju voljeti i imati mnogo razumijevanja za nas kao što je to nekada imala naša majka, a mi pak ne trebamo brinuti ni za koga niti bismo prema komu trebali imati obzira kao što ga nismo imali kad smo bili djeca: kad smo nesposobni da sami s drugim ljudima uskladimo naše potrebe i riješimo naša pitanja očekujući da "mama" mora osigurati naša prava, u koja nikad ne sumnjamo, protiv drugih;

kad držimo da naše "mame" moraju automatski biti protiv svih koji nam smetaju: kad tuđi rad osjećamo kao ugrožavanje našeg isključivog prava i posjeda "mame" te taj rad bez morala i savjesti ocrnjujemo i klevećemo kako bismo pred "mamom" ispali vredniji;

kad igramo povrijeđenoga ako nam nešto nije pošlo za rukom ili nam je koji prohtjev propao, kuhajući se u slatkogorkom sosu tuge nad ranjenim ponosom, odbijajući možda i razgovor s navodnim krivcima i očekujući da će nas "mama" privinuti na srce i utješiti kaznivši zločeste koji su rastužili njezina maloga; Itd. Itd.

U svim tim primjerima i načinima – ostavljam čitaocu da se prisjeti još drugih – uključena je očito jedna sudbonosna greška: pretpostavka da se kao odrasli možemo ponašati kao da smo još uvijek povlašteni time što se neka sila bez ikakvih obveza s naše strane uvijek zalaže za nas. No život odraslih ipak je nešto drugo. Svaka iluzija o tom samo teško opterećuje ljudske odnose, djeluje razorno i rušilački.

Valjalo bi se, dakle, zamisliti nad ostacima vlastitog djetinjstva. To bi bio nekako prvi početak odraslosti.

Vjekoslav Bajsić

(Vatican News – bj – fu)