Franjevačke obljetnice. Pjesma stvorova - Sunce, Mjesec i zvijezde

Fra Darko Tepert

Početni dio Pjesme stvorova, koja se još naziva i Pjesma brata Sunca, posvećen je upravo Suncu, Mjesecu i zvijezdama. On glasi:

Svevišnji, svemogući, dobri Gospodine,

 Tvoje su hvale, slava, čast i blagoslov svaki.

 Jedino tebi, Svevišnji, dolikuju,

 i nijedan čovjek dostojan nije ime Ti izreći.

 Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim,

 posebno s gospodinom bratom Suncem,

 koje je dan i rasvjetljuješ nas po njem.

 I ono je lijepo i sja velikim sjajem:

 Svevišnji, Tebe označava ono.

 Hvaljen budi, moj Gospodine, za brata Mjeseca i zvijezde:

 na nebu si ih stvorio sjajne, krasne i lijepe.

Ovaj tekst iznenađuje svojom jednostavnošću i dubokom simbolikom. Franjo osobno doživljava sunce kao „brata“ koji daje dan, daje svjetlo i toplinu; to nije samo prirodna konstatacija nego duhovna interpretacija. Sunce, u kršćanskoj simbolici, često ukazuje na Krista, „svjetlo svijeta“: ono rasvjetljuje i daje životnu snagu. U Franjinu pogledu, sunce je posveta Stvoritelju jer kroz njegov sjaj čovjek osjeća Božju dobrotu. Istodobno, njegovo prepoznavanje uloge sunca poziva na zahvalnost, ali i na oprez: snaga stvorenoga može biti dar, ali i poziv na odgovornost.

Mjesec i zvijezde nazvani su, u talijanskom izvorniku, sestrama, jer su te imenice u ženskom rodu. Njihova prisutnost daje noći jednaku važnost kao i danu. Mjesec odsijava svjetlost sunca i u tom odsjaju simbolizira Crkvu i vjernike koji primaju i prenose svjetlo Evanđelja. Zvijezde pak podsjećaju na neizrecivo te na tragove svetosti koji pokazuju put. U duhovnom iskustvu, ovakva slika noći svjedoči da je i u tami moguće prepoznati Božju prisutnost; ni najmračniji trenuci nisu izvan dosega Božje brige. Franjo tim slikama uči da je svjetlost Božja svuda prisutna, i u dnevnom sjaju i u noćnoj tišini.

U srednjem vijeku astrološki i astronomski pojmovi često su se isprepletali s teološkim razmišljanjima. Franjo nije promatrač čistog znanstvenog interesa; on koristi jezik razumljiv ljudima svoga vremena kako bi im približio nevidljivu stvarnost. Njegov odnos prema nebeskim tijelima predstavlja pastoralni pristup: kroz poznate i svakodnevne slike poziva na povratak Bogu, na hvalu i na razmatranje vlastitog mjesta u svemiru. To je kateheza za narod, poslana kroz prizmu svakodnevice.

Dublje teološko promišljanje vidi u tim slikama podsjetnik na Kristovu prisutnost u cijelom stvorenju. Sunce kao simbol Krista, mjesec kao simbol Crkve, zvijezde kao simboli svetosti — time se oblikuje mreža u kojoj svako stvorenje ima ulogu u objavi. To nije panteizam: Franjo ne poistovjećuje stvorenja s Bogom, nego ističe njihovu sposobnost da svjedoče o Njegovu djelu. Stvaranje postaje knjiga koja nas uči i poziva na ispravno gledanje, a ne objekt koji je lišen duhovne vrijednosti.

Pastoralni učinak takve simbolike višestruk je. Prvo, čitatelj shvaća da pobožnost nije rezervirana za crkvene zidove; svjetlo i tama, rad i odmor, prirodni ritmovi postaju sakramenti svakodnevice. Drugo, time se oblikuje svijest o međuovisnosti: čovjek i priroda u recipročnom su odnosu. Treće, postoji jasno odricanje od idolopoklonstva jer Franjo koristi figurativan jezik da bi razlikovao Stvoritelja i stvorenja, te ih stavio u ispravan odnos — poštovanje stvorenoga, a predanje Bogu.

Srednjovjekovni religiozni život snažno je bio vezan uz ritam prirode: liturgija dana i godine, žetveni blagdani, obredi zahvale i molitve za plodnost. Franjo poziva da taj ritam postane mjesto molitve i zahvalnosti, ne prazne ceremonije. U svijetu koji ubrzano mijenja ritmove života, prisjećanje na godišnja doba i dnevne cikluse postaje odsudno za očuvanje psihičke i duhovne ravnoteže. Kontemplacija neba može biti oblik duhovne discipline koji nas vraća u dimenziju smisla.

Suvremeni čitatelj može u ovim slikama pronaći i ekološku poruku: priroda je ne samo resurs nego zajednica kojoj pripadamo. Sunce i mjesec podsjećaju na stvarnosti koje nas nadilaze; zvijezde nas pozivaju na poniznost pred veličinom Božjeg djela. U duhovnoj praksi, promatranje neba može biti oblik molitve: kontemplacija svjetla i tišine postaje put k zahvalnosti i pouzdanju u Božju providnost. Takva praksa pomaže obnoviti osjećaj čuđenja pred Bogom i njegovim djelom i štovanja Boga.

Na osobnoj razini, meditacija o Suncu i Mjesecu može biti i alat za psihološko i duhovno ozdravljenje. Molitva koja uključuje boravak na otvorenom, promatranje neba i svjesno disanje podiže svijest o međuovisnosti i smanjuje osjećaj izolacije i osamljenosti. U duhu sv. Franje, promatranje neba nije nešto samo estetsko nego je praktičan oblik obnove; mali duhovni posjeti prirodi mogu pomoći u oblikovanju unutarnjeg mira i odgovornog života.

U konačnici, početni stihovi Pjesme stvore poučavaju nas o ravnoteži: prihvatiti svjetlo dana i svjetlost noći, smjestiti svoj život između aktivnosti i kontemplacije. Franjo poručuje da je svaki naš korak pred Bogom i da sve ima vrijednost. Kad to razumijemo, naša djela prema prirodi postaju oblik molitve, a briga za okoliš postaje izraz zahvalnosti. Neka nas zato Sunce i Mjesec podsjećaju na ritam i prisutnost: u svakom treptaju svjetla i tame leži Božje milosrđe, koje nas poziva da živimo s pažnjom i zahvalnošću.

Takva praksa ne traži velika djela ni velike predstave nego vjernost malim činima: u njima se oblikuje karakter i svijest koja će u budućnosti štititi naš zajednički dom, na zemlji i pod zvijezdama. Promatranje noćnog neba, u duhovnom ozračju ili u tišini, može postati most prema uključivijoj duhovnosti koja spaja znanost, umjetnost i vjeru. Sve to vodi k cjelovitom pogledu gdje znanje, molitva i etika grade život koji slavi Stvoritelja kroz brigu za Njegovo djelo.