Franjevačke obljetnice. Pjesma stvorova - Oprost, smrt i konačno zajedništvo

Fra Darko Tepert

Završni stihovi Pjesme stvorova zaustavljaju se na najdubljim temama ljudskoga života: oprostu i smrti. Nakon što je slavio sunce i mjesec, vodu i zemlju, Franjo prelazi na čovjekovo srce i konačnu sudbinu. Time pokazuje da pjesma nije samo kontemplacija prirode, nego i ozbiljno suočavanje s ljudskom stvarnošću. Jer, ma koliko priroda bila lijepa i skladna, čovjek zna da ga čeka smrt. Pitanje je: kako živjeti s tom spoznajom? Franjo odgovara: kroz oprost i povjerenje. Ovi stihovi glase:

“Hvaljen budi, moj Gospodine, za one što opraštaju rad ljubavi Tvoje

  i podnose bolest i nevolju.

  Blago onima koji ih podnesu mirno

  jer ćeš ih Ti, Svevišnji, okruniti.

  Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu Smrt,

  kojoj nijedan živući čovjek umaknuti ne može:

  Jao onima koji umiru u grijesima smrtnim;

  blago onima koje smrt nađe u volji presvetoj Tvojoj,

  jer druga im smrt nauditi neće.

  Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga i zahvaljujte

  i služite njemu u poniznosti velikoj.”

Oprost u Pjesmi zauzima ključno mjesto. Franjo kaže: „Hvaljen budi, moj Gospodine, za one što opraštaju rad ljubavi Tvoje“. Oprost nije puki čin zaborava, nego čin slobode i ljubavi. On razbija krug osvete i mržnje, oslobađa i onoga koji prašta i onoga koji je primio oprost. U kršćanskom životu oprost je znak preobražene ljubavi: čovjek oprašta jer je i sam primio oprost od Boga. Franjo dobro zna da bez oprosta nema mira ni u srcu ni u zajednici. Zato ga stavlja na kraj pjesme, kao krunu odnosa među ljudima. U oprostu se ostvaruje bratstvo: tek kad smo spremni oprostiti, možemo istinski biti braća i sestre.

Smrt je u Pjesmi predstavljena kao sestra. To je možda najradikalnija slika u cijelom tekstu. Smrt, koju ljudi inače doživljavaju kao neprijatelja, Franjo naziva sestrom. Time on ne umanjuje njezinu ozbiljnost, ali joj oduzima moć zastrašivanja. Ako je smrt sestra, onda pripada istoj obitelji stvorenja, onda je i ona dar Stvoritelja. Franjo ne romantizira smrt; on zna za bol, za patnju i za strah. No u svjetlu Kristova uskrsnuća, smrt je prijelaz, a ne kraj. Ona je vrata u vječnost, trenutak susreta s Bogom. Nazvati smrt sestrom znači priznati je kao neizbježan dio života i kao pratilju na putu prema punini.

U ovim stihovima jasno se očituje Franjino osobno iskustvo. On je pjesmu dovršio u zadnjim godinama života, iscrpljen bolešću i patnjama. Upravo tada, kad se suočavao sa smrću, mogao ju je nazvati sestrom. Njegova duhovnost nije teorijska, nego proživljena. On je znao da smrt nije izvan Božje ljubavi, nego dio puta. Oprost i smrt u njegovoj pjesmi nisu teme za filozofsku raspravu, nego za osobno svjedočanstvo. Franjo u svojoj slabosti pronalazi snagu da kaže: i smrt hvali Gospodina.

Eshatološka dimenzija ovih stihova očita je. Pjesma vodi do konačnog zajedništva: kad smrt nije kraj, nego prijelaz, tada sve stvorenje zajedno ide prema Bogu. To je vizija iz novozavjetnih Poslanica i Otkrivenja: novo nebo i nova zemlja, Bog koji će otrti suze s očiju. Franjo, premda jednostavnim jezikom, izražava duboku teološku nadu. Smrt nije besmisao, nego trenutak kada Bog ispunjava svoje obećanje. Zato je čovjek može prihvatiti s povjerenjem, pa i s radošću.

Moralna poruka oprosta i smrti jest da život treba živjeti u miru i u pripremi za vječnost. Ako znamo da ćemo umrijeti, tada je važno kako živimo: u ljubavi, u praštanju, u služenju. Franjo poziva da se ne gubi vrijeme na sukobe i pohlepu, nego da se njeguje bratstvo i zajedništvo. Oprost čini život laganim, a smrt mirnom. Tko nosi terete mržnje, teško će se osloboditi; tko oprašta, ulazi slobodan u novi život.

U liturgijskom iskustvu Crkve, smrt se uvijek promatra u svjetlu uskrsnuća. Zato i Pjesma stvorova završava nadom: ona ne ostavlja čovjeka u tami, nego ga vodi k svjetlu. U njoj odzvanja radost Uskrsa, iako je izrečena u jednostavnim slikama. Oprost i smrt postaju vrata u zajedništvo, a ne kraj puta. To je snažna poruka i za današnje vrijeme, kad često bježimo od razgovora o smrti. Franjo nas uči da smrt ne treba skrivati, nego prihvatiti, jer ona vodi k Bogu.

Na osobnoj razini, meditacija o smrti može donijeti mir i oslobođenje od straha. Ona nas podsjeća na ograničenost vremena i potiče da živimo odgovorno i smisleno. U pastoralnoj praksi, kateheza o smrti i oprostu može pomoći ljudima da se suoče s gubitkom i da pronađu nadu. Franjo nam pokazuje da vjera ne uklanja bol, ali joj daje smisao. Kad smrt postane sestra, onda i tuga postaje prožeta nadom.

Konačno, oprost i smrt u Pjesmi stvorova nisu samo završni motivi, nego i ključ za razumijevanje cijelog teksta. Sve što je prije rečeno o suncu, vodi, vatri i zemlji dobiva svoj smisao u perspektivi smrti i vječnosti. Ako sve vodi prema Bogu, onda i priroda i čovjek i smrt ulaze u istu pjesmu. To je vizija univerzalne hvale: ništa nije isključeno, sve ima svoje mjesto u Božjem planu. Franjo je to vidio i zato je mogao umrijeti u miru, pjevajući.

U današnjem svijetu, gdje se oprost rijetko spominje, a smrt često skriva, Pjesma stvorova ostaje izazov. Ona poziva na drukčiji pogled: oprost kao put slobode, smrt kao sestra i prijelaz, zajedništvo kao cilj. To je poruka koja nadilazi vrijeme i prostor: svako stvorenje pozvano je hvaliti Gospodina, i to ne prestaje ni smrću. Upravo u smrti pjesma doseže svoj vrhunac, jer tada započinje vječna hvala. Franjo, u svojoj poniznosti i jednostavnosti, pokazuje nam kako se može živjeti i umrijeti u zahvalnosti i povjerenju.

„Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga i zahvaljujte

 i služite njemu u poniznosti velikoj.“