Svetkovina Svih svetih i Dušni dan

Marito Mihovil Letica

Danas je dušni dan, 2. studenoga, a svake se godine na ovaj nadnevak sjećamo svojih dragih pokojnika te im u znak zahvalnosti pohodimo ovozemaljska počivališta. To se uobičajilo činiti i dan prije, 1. studenoga, kada je blagdan Svih svetih, a tada prema katoličkomu kalendaru slavimo svetce i svetice koje je Crkva proglasila svetima, ali i one koji nisu svečano kanonizirani i time službeno ubrojeni među svetce, ali su svojim životom, koji je težio ostvarenju ideala kršćanskoga življenja na zemlji, zavrijedili da njihove duše dostojno uđu u kraljevstvo Božje. Budući da ne znamo imena svih koji su na glasu svetosti napustili ovaj svijet, Katolička Crkva odredila je da na blagdan Svih svetih zajednički molimo za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.

Datumska bliskost i povezanost blagdana Svih svetih i Dušnoga dana pruža nam prigodu za razmišljanje o vječnosti. S time u vezi jednom je prigodom papa Benedikt XVI. rekao da se treba upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovome našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima da mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života.

Čovjekova je osobita kob da jedini među živim bićima zna da je prolazan i da će neizbježno, prije ili poslije, umrijeti, napustiti ovaj svijet… Bolnom se nadaje čovjekova spoznaja o vlastitoj dogodljivosti, nestalnosti i konačnosti; kao neotklonjiva briga pritiska ga svijest da mu je život izručen prolaznosti i skončanju u iščeznuću.

Mi se kršćani ne možemo složiti s grčkim filozofom Epikurom, koji je u 4. stoljeću prije Krista u zavodljivome, ali ispraznome sofizmu govorio da čovjek ne bi trebao razmišljati o smrti. Epikur je napisao: “Nas se to tobože najstrašnije zlo, smrt, ništa ne tiče, jer dok postojimo mi, nema smrti – a kad dođe smrt, tada više nema nas. Smrt se dakle ne tiče ni živih ni mrtvih, jer se na prve ne odnosi, a onih drugih više nema.” To se Epikurovo razmišljanje iskazuje dosjetkom i smicalicom koja promašuje smisao čovjekove egzistencije.

U čovjeka se uvlače zebnja i strah ne samo zbog svijesti o nužnosti vlastite smrti nego i smrti drugih i bližnjih, onih koje ljubi, te u njihovoj smrti i sâm na posve određeni način umire, proživljava vlastitu smrt. Susret sa smrću drage osobe toliko je potresno iskustvo da poput vihora može uzdrmati i opustošiti čovjekovu dušu. Malodušju i očaju u susretu sa smrću bližnjih nisu se uzmogli othrvati ni svetci. Jedan od njih je i Aurelije Augustin. On je zbog prijateljeve smrti, kada se našao suočenim s nepovratnim i konačnim rastankom i onim bolnim “nikad više”, oćutio prezir prema životu. “Odasvud su ga očekivale moje oči, ali njega ne bijaše. Sve sam mrzio jer je sve bilo bez njega…”, napisao je Augustin u “Ispovijestima”. Zahvaćen iskustvom smrti svojega prijatelja, Augustin je doskora spoznao kako ga nije u bijedu sunovratila dotična smrt, nego da je i prije, ne znajući, bivao u bijedi, tapkao u njezinoj tami, u slijepoj navezanosti na ovozemaljsko, krhko i prolazno.

Naposljetku ćemo se podsjetiti da je vjera u Boga i vječni život neotklonjiva za istinskoga kršćanskog vjernika, u skladu sa stihovima iz Psalma 62: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, / samo je u njemu spasenje. / Samo on je moja hrid i spasenje, / utvrda moja: neću se pokolebati” (Ps 62,1‒3).