Blagdan Posvete Lateranske bazilike. Riječ Božju tumači vlč. Ivica Cujzek

vlč. Ivica Cujzek *

Evanđelje nam prikazuje Isusa koji se naljutio kao ni u jednoj drugoj situaciji. Što to znači i kakve ima veze s nama danas? U kojim bi situacijama suvremeni kršćanin trebao pokazati odlučnost i čvrstoću?

Tada je dolazak u hram bio označen trgovcima i mjenjačima novca. Danas na ulazu u crkvu možemo vidjeti oznake precrtanih mobitela, nedolične odjeće ili sladoleda. Poštuje li se bar to? Fotografiranje na misi, pričanje, pa i tračanje, kašnjenje, nesudjelovanje u pjevanju, okretanje očima… Nebitne sitnice? Ali one pokazuju koliko nam je stalo i jesmo li dorasli tome čemu pristupamo.

Osim zbog nekulture ponašanja, Isus bi se mogao naljutiti i zbog iščeznuća strpljenja i vjernosti. U Jeruzalem on dolazi uoči velikog blagdana. Promatrajući naše društvo kada se približava neki važan dan, čovjek bi najradije pobjegao nekamo da ne gleda kako komercijalizacija nagrđuje i materijalizam razara svetost prilaženja nečemu posebnom. Nema Isus ništa protiv običaja, ali ako se zbog njih izgubi pravi smisao duhovne priprave za nešto važno, onda smo prekardašili. Ljudi danas više nemaju strpljenja čekati i odricati se. Gubeći strpljivost, postajemo gotovani koji bez grižnje savjesti odbacuju i bez srama uzimaju što god i kad god požele a da se za to ne potrude.

To Isusu smeta, kao i umišljenost koju otkrivamo u reakciji Židova. Pričinjaju nam se nebitni takvi uglednici kojima nitko nije ravan i svi im trebaju povlađivati i polagati račune. Nebitna sitnica po sitnica voda je na mlin neprijatelja duša kojemu je cilj obmanuti čovjeka, naviknuti ga na malo po malo prelaženje granica, uvjeriti da ništa nije važno jer onda je njegovim vrijednostima lako vladati.

Isusova reakcija govori da je sve važno, a najvažnije, ujedno najdublji razlog njegove žestine, otkrivaju riječi „kuća Oca mojega“ i „revnost za Dom“. Radi se o ljubavi. Isusa vrijeđa obeščašćivanje Božje i ljudske ljubavi, iskorištavanje ljudi koji su na Božju sliku stvoreni, nebriga za ljude koji su hram Božjega Duha i tijelo Božjega Sina. Radi se o nama, nas Isus poziva da obranimo svoje svetinje, podvučemo crtu preko koje ne damo i pokažemo tko i kako našim odlukama vlada.

Sve te stvarnosti oslikavaju čovjekov odnos prema Bogu, a on se očituje u molitvi. Kada neprijatelj ljudskih duša uspije navedene 4 stvarnosti kao olovo ovjesiti na čovjekovu molitvu, onda ta molitva postaje teška i mukotrpna i Bogu i čovjeku. Kada otac laži postigne to da čovjek postane imun na kulturu i doličnost, kada izgubi strpljivost i vjernost, kada pristane na umjetna laskanja i neiskrenost i kada izgubi svetost ljubavi, onda se sve svodi na manipuliranje. To molitva nije.

Molitva je konkretizacija čežnje, a posljedica čežnje je susret, a ne traženje koristi. Molitva je prisan i iskren odnos sa živim Bogom. Zrela i zdrava molitva treba se vidjeti na našim licima u vedrini i nadi. Mora se čuti u našim iskrenim riječima od kojih je svaka časna. Mora se osjetiti u našim koracima kroz odlučnost i ustrajnost i mora se darovati po našim rukama u požrtvovnosti i zauzetosti za dobro. Iza takve molitve dostojan je dom Duha Svetoga koji „potpomaže našu nemoć“. Kad nam je teško, kada nam se duša lomi zbog težine s kojom se suočavamo, oslonimo se na njega. Sve svoje povjerenje uložimo u Duha Svetoga i ostavljat ćemo za sobom tragove ljudskosti. 

* predstojnik Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije, župnik župe sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu i dekan Zapadnovaraždinskog dekanata