Juraj Dobrila – svjetionik služenja Bogu i narodu
Nakon 143 godine biskup Juraj Dobrila vraćen rodnoj grudi
Gordana Krizman
Proteklog vikenda istarska je Crkva širokim zagrljajem mnoštva vjernika primila natrag u rodni kraj jednog od najvećih sinova Krasne zemlje, biskupa Jurja Dobrilu.
U petak 16. siječnja, u istarskoj je sabornici, u svečanoj dvorani gdje se Dobrila, kao član Pokrajinskog sabora, prije više od stoljeća i pol zalagao za prava obespravljenih, održana večer komemoracije, dan uoči ukopa njegovih zemnih ostataka u Porečkoj bazilici.
Nakon uvodnih pozdrava predstavnika crkvenih i civilnih vlasti prigodna izlaganja o biskupu Dobrili izrekla su tri vrsna predavača. Dr. sc. Stipan Trogrlić progovorio je o pastoralnom radu biskupa Dobrile, sagledavši ga i kroz perspektivu njegovog biskupskog gesla. „U Dobrilinom biskupskom geslu “Na čast Bogu i dobrobit narodu” sažet je njegov pastoralni program, dok je operacionalizacija toga plana bila izrečena u njegovoj omiljenoj rečenici budnice “Ruke Istri, srca Bogu.” Pred kraj izlaganja dr. Trogrlić je progovorio o snazi identiteta biskupa Dobrile. “Imao je vjerski identitet jasno izražen kao biskup Katoličke crkve. Imao je zavičajni identitet i nacionalni identitet, pri čemu jedan nije bio protiv drugog niti je jedan potjerao drugi identitet. Zato povratak Dobrile jest jedno sjećanje i povratak u prošlost, ali povratak u prošlost uvijek bi trebao biti traženje nekih ključnih točaka koje mogu biti poticajne, inspirativne i za sadašnji trenutak. U tom smislu od Dobrile se ima mnogo toga naučiti i može biti inspirativno i za današnje vrijeme i za našu istarsku i hrvatsku, crkvenu i društvenu stvarnost.
Doc. dr. sc. Mihovil Dabo razložio je vjerske, društvene i nacionalne ciljeve njegova djelovanja, a posebno je istaknuo njegovu izjavu izrečenu 13. siječnja 1863., a koja je odjeknula sabornicom, Dobrila je rekao: “Slavenski narod spava, ali tko spava nije mrtav. Ako spava, može se probuditi, i probudivši se, mogao bi se možda probuditi na neugodan način za talijanski element.”
Preč. dr. sc. Josip Grbac koji je govorio o Dobrilinoj baštini u djelovanju istarske Crkve danas, u svom je izlaganju uz ostalo naglasio “ono što smatram da je direktna Dobrilina baština koja ima odjeka i danas na vjerski život u Istri, uvjerenje da biti katolik nema nikakvog nacionalnog predznaka. Biti katolik nešto je strukturalno drugačije i više nego biti Hrvat ili Talijan. Katolicizam je obitelj koja nadilazi sve podijeljenosti i Dobrila nije uvijek olako mogao zastupati tu tezu.”
Izvedbom državne i istarske himne glazbeni je obol večeri dao prof. Bruno Krajcar, koji je tom prigodom okupljenima podario praizvedbu skladbe posvećene biskupu Dobrili koju je skladao za tu prigodu.
Svečani ukop u porečkoj bazilici
U subotu, 17. siječnja, su zemni ostaci biskupa Dobrile, nakon što su 143 godine počivali na groblju svete Ane u Trstu, napokon pokopani u rodnu mu istarsku grudu. Na kraju misnog slavlja s obredom ukopa položeni su u biskupsku grobnicu katedralne crkve u Poreču u kapeli Presvetog Srca Isusova.
U slavlju su sudjelovali predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Giorgio Lingua, riječki nadbiskup Mate Uzinić, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, tršćanski biskup Enrico Trevisi, više biskupa metropolije te okolnih biskupija, generalni tajnik HBK prečasni Krunoslav Novak, redovnički poglavari te pedesetak svećenika iz Istre i drugih biskupija.
Dobrilini projekti danas žive
Predvoditelj misnog slavlja, porečki i pulski biskup Ivan Štironja, u propovijedi je istaknuo da je tim činom ostvarena životna želja biskupa Dobrile, da njegovo tijelo počiva u rodnoj mu Istri. Upućujući riječi zahvale tršćanskom biskupu Enricu Trevisiju i njegovim suradnicima koji su prepoznali tu želju i nastojanja porečkih i pulskih biskupa, istaknuo je: „Ovaj korak koji je Crkva u Trstu učinila prema Porečkoj i Pulskoj biskupiji istinski je korak evanđeoske ljubavi, međusobnog poštovanja i prijateljstva. Sjećanje na biskupa Dobrilu posebno je živo u Istri. Njegovo ime je prepoznato i u cijeloj Hrvatskoj, pa i šire. Ovim ga činom ne želimo uzeti samo sebi, nego ga želimo oteti zaboravu. Želimo da njegov primjer i svjedočanstvo vjere ne bude zakopano u hladnom grobu, pa ni na listovima papira, nego da nam bude prisutan u srcu i u molitvama, odnosno u našim djelima.”
Naglašavajući nadalje da je biskup Dobrila bio „čovjek dobre intuicije, pastir jasne vizije i evanđeoske empatije“, mons. Štironja je rekao da su plodovi njegova evanđeoskog sijanja vidljivi danas: „Crkva u Istri danas svjedoči prisutnost svih projekata o kojima je sanjao biskup Dobrila. Spomenimo samo neke: Caritas na biskupijskoj i župnoj razini sa svim svojim projektima, Kuća milosrđa za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Majmajoli, Zaklada Bl. Miroslav Bulešić - stipendije za učenike i studente u potrebi, Hospicij „Miroslav Bulešić“, otvoren prije desetak dana; na obrazovnom polju: Pazinski kolegij – gimnazija i učenički dom, Tiskara Josip Turčinović, pastoralno informativni list „Ladonja“, Istarska Danica. Ovo je samo dio plodova Crkve u Istri“ - rekao je propovjednik te nastavio - „Zadaća naših generacija nije samo prepoznati plodove rada ovoga vrlog pastira Crkve u Istri, nego je naš poziv da to živimo i budućim generacijama predamo. Primjer biskupa Dobrile poziv je ne samo biskupima i svećenicima, redovnicima i redovnicama, vjeroučiteljima i laičkim suradnicima, nego svakom ocu i majci, djedu i baki, svakom sinu i kćeri, mladiću i djevojci, svakomu muškarcu i ženi, bez obzira na vjeru i naciju, svima nama da kroza svoj svakodnevni život založimo svoje zrno, da se stavimo u službu Crkve i Domovine, društva i naroda. Tako se gradi sigurna i svijetla budućnost o kojoj ne smijemo prestati sanjati niti indiferentno promatrati. Neka nam život i djelo biskupa Dobrile bude primjer kako se služi, kako se gradi i bori za bolju budućnost, utemeljenu na istini, pravdi, ljubavi i miru.“
„Siromah sam se rodio i siromah ću umrijeti“
Riječi zahvale zaslužnima za prijenos Dobrilinih zemnih ostataka u Istru u ime svećenika biskupije uputio je župnik njegove rodne župe Stari Pazin, vlč. Željko Zec. U posebno emotivnom izlaganju, koje je započeo spomenom istarske himne „Krasna zemljo, Istro mila“, preč Zec je podsjetio na životopis biskupa Dobrile. Naglasio je da je Dobrila vidio nadasve malog čovjeka, onog kome je potrebna pomoć. Istaknuo je njegovu požrtvovnost i posvećenost u mladim danima kada se mnogo žrtvovao kako bi stekao obrazovanje. Govoreći o njegovoj brizi za puk i kroz opismenjavanje, ali i maru za odgajanje novih duhovnih zvanja, zbog čega je žarko želio u Istri otvoriti sjemenište, preč. Zec je istaknuo: „ Drugo što je Dobrila u siromaštvu puka zapazio bila je nepismenost. Trebalo ju je suzbijati. Zato je puku dao u ruke svoj molitvenik „Oče budi volja Tvoja“, da ga čitaju, jer ih je time poučavao i odgajao. Time je ljude vjernički učvrstio i otvarao im neizmjerno povjerenje u Boga. 'Oče budi volja Tvoja' i predanje Božjoj volji i kad je siromaštvo prisutno, ali i kad ga više i ne bude, da se ne bi dogodilo da tražimo samo 'kruha i igara'. U toj zauzetosti osniva škole, stipendije za pomoć nadarenim dječacima iz siromašnih obitelji, slao ih je u pučku školu u Kastav, a zatim u gimnaziju u Rijeku i Senj jer je znao da se tamo neće odnaroditi. Važna mu je bila i briga za izobrazbu domaćih svećenika kandidata, pa je osnovao stipendiju, „Zakladu dr. Juraj Dobrila, porečko-pulski biskup“. Možemo ovdje sa zahvalnošću Dobrili i s ponosom reći da je od toga doba pa do presudnih dana poslije Drugog svjetskog rata Istra uvijek imala svećenike, pa i pridružene Slovence koji su živjeli s narodom i održavali nacionalnu svijest. Dobrila je za školovanje potrošio više od 80 tisuća svojih kruna. Upravo toliko je o Uskrsu 1878. godine, četiri godine prije smrti, položio za konvikt, naše sjemenište u Pazinu, gdje smo i mi se školovali. Kad je to isplatio, onda je neki očevidac zapisao da je rekao: 'Evo, sad sam opet siromah. Pa hvala Bogu, siromah sam se rodio i siromah ću umrijeti.'“ Na te je riječi posvema ispunjena bazilika odjeknula dugim, zdušnim aplauzom.
Tršćanski biskup Enrico Trevisi je u svom obraćanju poželio da taj čin povratka zemnih ostataka biskupa Dobrile u Istru, postane proročanstvo mira, svjedočanstvo da učenici Kristovi znaju tkati veze mira i bratstva među različitim narodima.
„Ne bojte se dati svoje ruke ovoj zemlji, ali srce nikada ne odvajajte od Boga“
U ime hrvatskih biskupa prigodnu riječ je uputio nadbiskup Kutleša. “Život i djelo mons. Jurja Dobrile mogu se sabrati u jednoj njegovoj rečenici koja je postala gotovo geslo: „Ruke Istri, srce Bogu.“’, naglasio je mons. Kutleša te zaključio mogućom porukom biskupa Dobrile današnjim žiteljima Istre: „Ne bojte se dati svoje ruke ovoj zemlji, ali srce nikada ne odvajajte od Boga. Ne bojte se biti vjerni svome identitetu, ali neka ta vjernost uvijek bude prožeta evanđeoskom ljubavlju. Čuvajte vjeru jer bez Boga srce se brzo isprazni. Čuvajte narod jer bez ljubavi prema čovjeku vjera postaje nijema. Budite ljudi molitve i ljudi odgovornosti, ljudi Crkve i ljudi svoga vremena.“
Prepuna Eufrazijeva bazilika ispunjena do posljednjeg mjesta u atriju, kao i dan ranije Istarska sabornica, najbolji su dokaz s koliko je ljubavi i zanosa Istra dočekala svog biskupa Jurja Dobrilu. Možda će ovo doista biti poticaj da se ostvari ono što je vlč. Zec pročitao u životopisu biskupa Dobrile, odnosno da se po njegovu zagovoru obnovi zaklada koja nosi njegovo ime, za njegovanje novih duhovnih zvanja, pa da Istra, kao nekad, podari Crkvi mnoge vrijedne svećenike koji će doista utjeloviti ono što je bila glavna krilatica biskupa Dobrile: “Ruke Istri, Srce Bogu”.
