Juraj Dobrila – svjetionik služenja Bogu i narodu

Biskup Juraj Dobrila – uzor pastoralnog djelovanja

Gordana Krizman

U današnjoj emisiji detaljnije ćemo sagledati pastoralno djelovanje biskupa Jurja Dobrile, kroz najrelevantnije ulomke predavanja dr. sc. Stipana Trogrlića koje je izrekao na svečanoj akademiji održanoj uoči svečanog ukopa Dobrilinih zemnih ostataka u biskupsku grobnicu u porečkoj bazilici.  

Predavanje dr. Trogrlića prikazuje biskupa Jurja Dobrilu kao ključnu crkvenu i društvenu osobu Istre u 19. stoljeću, s naglaskom na njegov pastoralni rad, socijalnu osjetljivost i brigu za narod.

U prvoj godini biskupske službe u četiri mjeseca obišao je sve župe

Dobrila je kao porečki i pulski biskup u prvoj godini upravljanja, od 9. lipnja do 15. listopada 1858. godine, obišao cijelu biskupiju – 59 župa i 7 ekspozitura – susrevši se s oko 145 svećenika i 5 redovnika. Itinerar vizitacija precizno je bilježio. U svakoj je župi služio misu i propovijedao, a posebno se ističe događaj iz Svetvinčenta gdje je propovijedao na hrvatskom. Jedan seljak, uvjeren da biskup ne može stvarno znati hrvatski, pristupio mu je i, čuvši njegov govor, oduševljeno uskliknuo: „Sinko, ti govoriš upravo kao mi “. Ovaj događaj otkriva stanje svijesti istarskih Hrvata toga vremena, koji nisu mogli vjerovati da netko tko govori njihovim jezikom može doći na tako visok crkveni i društveni položaj. Dobrila je i sam govorio da se najbolje osjeća među „običnim siromašnim svijetom“ iz kojega je potekao.

Pastoral novih svećeničkih zvanja

Druga važna tema Dobrilinog pastoralnog rada bila je briga za svećenička zvanja. Dr. Trogrlić ističe da je Dobrila realno analizirao pad zvanja: ne krivi samo „duh vremena“ zaražen liberalizmom i nacionalizmom, nego i siromaštvo naroda koji ne može financirati dugotrajno školovanje mladića za svećenike, a koje je trajalo 16-17 godina. Rješenje je vidio u otvaranju sjemeništa te je 1861. i 1875. bio spreman odreći se biskupske službe u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, kako bi se sredstva za uzdržavanje biskupa preusmjerila za otvaranje sjemenište. U poslanicama, koje od druge nadalje piše paralelno na hrvatskom i talijanskom, uporno upozorava na „ljutu ranu“ manjka svećenika i sve manji broj bogoslova. Statistički pokazuje da je više umrlih nego novozaređenih svećenika i pesimistično predviđa da će neke župe ostati bez župnika i kapelana.

Pastoral pisane riječi

Dobrila je poseban naglasak stavljao na „pastoral pisane riječi“. Shvaća da je došlo vrijeme knjige i čitanja, a narod je u velikom dijelu nepismen: mnogi ni molitvenik ne mogu čitati. Zato 1854. izdaje molitvenik „Otče, budi volja Tvoja“ (za njegova života u još tri izdanja, kasnije u više od dvadeset), a za mlade priređuje „Mladi Bogoljub“ (tiskan nakon njegove smrti). Aktivno potiče tiskovinu i surađuje s izdavačima (npr. Ivanu Blaževiću u Ljubljani), te značajno pridonosi pokretanju i održavanju lista „Naša sloga“. Smatra da je pisana riječ ključna za vjerski i nacionalni odgoj naroda.

Odnos prema socijalnom pitanju

Dr. Trogrlić se dotiče i Dobrilina odnosa prema socijalnom pitanju i liberalizmu. Iako se moderno socijalno pitanje veže uz industrijsku revoluciju i često se tvrdi da Crkva tada za njega nije imala sluha, Dobrila – kao sin siromašnog seljaka – snažno osjeća bijedu naroda. Pomagao je konkretnim uputama i poticajima, osobito u situacijama elementarnih nepogoda (poplave, tuča), pozivajući župnike da pomognu stradalima. U duhu tradicionalnoga katoličkog nauka, skeptičan je prema revolucionarnim rješenjima, koja, po njegovu i kasnijem iskustvu, ne donose trajno dobro. Prema liberalizmu i nacionalizmu nije rigidni konzervativac, ali ni pristaša liberalizma u svemu.

U pogledu odnosa prema „starom“ i „novom“, Dobrila zauzima uravnotežen stav: „Nije sve što je novo dobro jer je novo, ali ni staro se ne smije držati samo zato što je staro.“ Time pokazuje otvorenost za nužne promjene, ali i kritičnost prema nekritičkom prihvaćanju novotarija.

Juraj Dobrila je posebno zaslužan za školovanje istarskih mladića, pogotovo siromašnih Hrvata, iako nikada nije bio nacionalno isključiv. Osnovao je brojne zaklade za školovanje, osobito onih koji žele biti svećenici. Ako bi netko tijekom formacije shvatio da nema svećeničko zvanje, mogao je i dalje koristiti pomoć – pod uvjetom da se vrati u Istru. Jedan suvremeni talijanski povjesničar zaključuje da gotovo nema hrvatskog svećenika, obrazovanog čovjeka ili intelektualca u Istri kojega na neki način nije pomogao Juraj Dobrila. I talijanski vjernici su mu, na odlasku iz biskupije, iskazali veliku zahvalnost i poštovanje.

Biskup jasno oblikovanog vjerskog, zavičajnog i nacionalnog identiteta

Njegovo biskupsko geslo „Na čast Bogu i dobrobit narodu“ sažima sav pastoralni program, a operativna parola „Ruke Istri, a srce Bogu“ najbolje izražava spoj vjernosti Bogu i predanosti svom narodu i zavičaju. Trogrlić ističe da je Dobrila razumljiv tek ako se u obzir uzme njegova temeljna identitetska odrednica – pripadnost Katoličkoj Crkvi – i činjenica da je kao biskup istodobno branio vjerski, zavičajni i nacionalni identitet, ne dopuštajući da jedan potisne drugi. Kršćanski univerzalizam bio mu je brana protiv nacionalnog ekskluzivizma, a istodobno ga je čuvao od apstraktnog univerzalizma koji zanemaruje konkretnog čovjeka i njegovu sredinu.

Polazeći iz siromašne, brojčano velike obitelji (tri brata, četiri sestre, otac tkalac i poljoprivrednik), Dobrila ni u bečkim ni u rimskim palačama nije zaboravio svijet iz kojega je izišao. Stoga Trogrlić zaključuje da povratak Dobrili ne smije biti tek sentimentalno sjećanje na prošlost, nego traženje nadahnuća za današnje vrijeme.

Dobrila je prepoznatljiv po jasno oblikovanom vjerskom, zavičajnom i nacionalnom identitetu, koji su međusobno usklađeni, te i danas može biti nadahnuće za crkvenu i društvenu stvarnost Istre i Hrvatske.