Čvrsta vjera i nepokolebljiva hrabrost bl. Alojzija Stepinca

Marito Mihovil Letica

Katolički vjernici u Hrvatskoj za dva će dana obilježiti spomendan blaženog Alojzija Stepinca. Prošle je godine u ovo doba, 10. veljače 2025., nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša predvodio na trgu ispred zagrebačke katedrale svečano misno slavlje u povodu Stepinčeva spomendana. Nadbiskup je Kutleša istaknuo da privlačnost Stepinčevih čvrstih i jasnih uvjerenja “ne proizlazi iz prolaznih uspjeha i zemaljskih priznanja, nego iz duboke čežnje koju svi dijelimo, čežnje za autentičnim životom prožetim jasnim uvjerenjem, hrabrošću i dosljednošću” te je nadalje rekao da je “jasnoća uvjerenja kojima se vodio naš Blaženik proizlazila iz ispravno oblikovane savjesti koja je bila u stanju pružiti otpor i kada je to značilo poniženje i patnju.” Tako je prije godinu dana govorio nadbiskup Dražen Kutleša.

Svjedoci smo da već četiri godine bjesni rat u Ukrajini, a nije zavladao mir ni na dojučerašnjim ratištima na Bliskome istoku, te smo svjedoci da se u dijelovima svijeta koji nisu izravno u ratu lažne vrijednosti nastoje prikazati kao prave. Zato nam imaju biti smjerokazne riječi nadbiskupa Alojzija Stepinca, i danas aktualne i umnogome proročke.

U studenome 1940., kada je Hitlerova Njemačka već bila pripojila ili vojno pokorila znatan dio Europe i kada se rat sve više primicao našemu narodu, nadbiskup je Stepinac prigodom euharistijskoga kongresa u Peterancu izgovorio riječi koje su zbog svoje snage i aktualnosti vrijedne citiranja i gotovo devet desetljeća poslije:

“Zapamtite, dakle, dobro! Kako god prošli ratovi i revolucije, što ih proživljavamo, kako god prošlo orijaško rvanje u svijetu, posljednji pobjednik bit će Gospodin Bog… / Ima li, dakle, smisla oduševljavati se za lažne ideje vremena i za njihove nosioce, za te mizerne bogove iz zemlje i praha, koji će svi proći kao pljeva, kad Bog zavitla snažnom desnicom svojom. Stojmo, dakle, na to nas upućuje zdrav razum! Stojmo, dakle, čvrsto uz onoga, koji je Gospodin sadašnjosti kao i prošlosti i budućnosti, vjerovali to ljudi ili ne!”

K tomu je potrebno navesti i rečenice iz nagovora što ga je nadbiskup Alojzije Stepinac održao ispred zagrebačke katedrale ratne godine 1943. na svetkovinu Krista Kralja:

“Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje; a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac.”

Bijaše to posve jasan Stepinčev prosvjed protiv rasnih zakona, koji su bili dio duha vremena, odnosno njegova zloduha.

Citirane riječi blaženoga nadbiskupa Stepinca svijetle i danas, svjedočeći da naš Blaženik bijaše samosvjesni hrvatski domoljub i univerzalni čovjekoljub, koji je ne samo riječima zagovarao nego i djelatno živio univerzalni kršćanski humanizam, usmjeren prema Bogu i prema čovjeku kao bližnjemu. Bijaše Alojzije Stepinac heroj vjere koji se osmjelio živjeti po Kristovoj zapovijedi uzorne ljubavi što u svakome čovjeku – neovisno o njegovoj naciji i rasi, socijalnoj i vjerskoj pripadnosti – vidi ne samo dragocjenost i vrijednost čovjeka kao osobe nego i sliku vječno živoga Boga. Iskazao se Stepinac junakom postojane hrabrosti i uzorne pravednosti, evanđeoske ljubavi u akciji te svjedočkoga trpljenja za čovjeka i Crkvu.

Stoga se hrabro, u vjeri i ljubavi, imamo razloga nadati i moliti za njegovo što skorije proglašenje svetim!