Osnove biblijske duhovnosti. Vjera

p. Niko Bilić, SJ

Posve je prirodno u istraživanju osnova biblijske duhovnosti zastati na fenomenu vjere. U prvom Kristovu proglasu, uz poziv na obraćenje, jest poziv na vjeru, koja se zasniva na evanđelju (Mk 1,15). Prvi novozavjetni pisac i prvi kršćanski teolog, sveti Pavao apostol, izvrsno nam može pomoći da pođemo na izvore. U svom ingenioznom obrazloženju da je vjera prije Zakona, dva-tri put (Rim 4,3; Gal 3,6) vraća se na jedan te isti biblijski redak u prvoj knjizi, Knjizi Postanka, koji ističe kako je Abrahamova pravednost u tome da je došao do vjere u Boga (Post 15,6). Izgradio je pouzdanje, poklonio je Bogu svoje povjerenje. Precizni Pavao precizno pogađa! To je prvo mjesto gdje se u Svetom pismu pojavljuje hebrejska riječ za vjeru, a nama je zapravo jako dobro poznata jer je njezina izvedenica glasoviti, svesvjetski „Amen”.

Poštovani slušatelji, s radošću se javljam iz naše Zaklade Anamarija Carević i zahvaljujem vam na svemu što činite za obnovu Bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra u srcu Zagreba. Zahvalan sam na prilici da s ovom važnom temom ostvarujemo još jednu suradnju s Filozofsko-teološkim institutom Družbe Isusove u Zagrebu, afiliranim Papinskom sveučilištu Gregoriana.

Za naš je studij osnova biblijske duhovnosti utješno primijetiti da Abrahama do vjere dovodi molitva. U tom petnaestom poglavlju Knjige Postanka naići ćemo na prvi Abrahamov razgovor s Bogom. Već se on bio poslušno odazvao i pošao po Božjoj zapovijedi, došao i u Kanaan i u Egipat, ali sada tek pronalazi riječi kojima će Bogu izreći što želi. Za razliku od našega zdravog upozorenja da Bogu treba najprije zahvaliti i slaviti ga, da mu iskazujemo štovanje i da mu ne smijemo prigovarati, ipak je Abrahamova prva molitva pritužba i to dvostruka. Najprije Abraham Božje nakane stavlja u pitanje. Zašto bi mu Bog silne darove davao, kad će sve netko drugi naslijediti (Post 15,2)? Potom Abraham nastavlja izravno predbacujući Bogu da nije ispunio svoje obećanje (Post 15,3), koje je od početka zadao. Bog je bio na svoju inicijativu, kao „svoj projekt” – rekli bismo danas – najavio velik narod (Post 12,2). K tome, naša je potreba i dobra navika, da svoje slabosti i prikraćenosti primjereno prikrijemo, ne pokazujemo ih. A u Bibliji se upravo suprotno glavna muka Abrahama i Sare odmah ističe: nemaju djece (Post 11,30). I baš tu – u tom bolnom središtu – Bog započinje svoje naume!

Svom prijatelju – kako će dobri kralj Jošafat nazvati Abrahama (2 Ljet 20,7) – Bog dopušta težak način govora i prihvaća ga. Ali mu se s tri i još jednim odgovorom suprotstavlja. Nije to destruktivna ravnodušnost i lažna tolerancija, nego Bog najprije niječe i preokreće. „Ne, neće biti kako ti, Abrahame, kažeš!” (Post 15,4). Zatim poziva i nudi: „Pogledaj zvijezde nebeske i broji!” (Post 15,5)! Vraća se napokon svom prvom vjernom obećanju i potvrđuje ga: „Ovakvo će biti tvoje potomstvo.” Uz ovaj verbalni odgovor dolazi i onaj neverbalni, iskustveni. Bog Abrahama izvodi, u skladu s našom zakonitošću da valja promijeniti kut gledanja kad nas trenutno stajalište koči u razumijevanju.

Božji poziv Abrahamu da pogleda u nebo uvodi u svetopisamski jezik nov, usmjeren, motrilački pogled, kontemplaciju. Ovdje se prvi put pojavljuje riječ koju najviše poznajemo iz omiljena psalma: U njega gledajte i razveselite se! (Ps 34,6). Značenje mu otkriva čuveni izvještaj o gorućem grmu kad se Mojsije bojao u Boga gledati (Iz 23,6). Isti je to glagol koji opisuje spasonosni pogled na mjedenu zmiju po kojem bi čovjek ozdravio od ujeda ljutice (Br 21,9). A da je riječ ne tek o fizičkom gledanju izvrsno potvrđuje prorok Jona kad u ribljoj utrobi oči upire prema svetom Hramu (Jn 2,5).

To je onaj čuveni pogled koji vrhunac nalazi u Ivanovu evanđelju kad se ispunja Pismo: „Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19,37). Ivan naime citira proroka Zahariju koji je već zapisao Božju najavu u prvom licu da će njega gledati (Zah 12,10). U teološku dubinu vodi činjenica da u čuvenom psalmu koji započinje s „Bože moj, zašto si me ostavio?” patnik upravo na taj način govori: „oni me gledaju” (Ps 22,18). Tako se dodatno potvrđuje veza ovoga psalma s Kristom Raspetim. Za Abrahama takvo budno, svjesno motrenje nije novost jer od početka on mora pratiti kako će mu to Bog pokazati zemlju u koju polazi (Post 12,1).

Abraham do molitve dolazi nakon što mu je Bog uputio svoju riječ, i to na  način koji Abrahama svrstava među proroke: „Dođe mu riječ Gospodnja”, čitamo (Post 15,1). A kad uočimo da početak rečenice upozorava na prethodne događaje, onda izvrsno shvaćamo sadržaj Božje objave. Budući da je Abraham prije bio uvučen u pravi svjetski rat, kad su se četiri kraljevstva sukobila s drugih pet (Post 14,1s), Bog sada potvrđuje da mu je on sam štit (Post 15,1). Pa zato je Abraham izišao kao pobjednik! A kad mu Bog obećava golemu nagradu, to je očito naknada i potvrda da je Abraham svojim potezom bio okrenuo novu stranicu u cjelokupnoj povijesti ljudskoga ratovanja: Premda je pobjednik, on se odrekao ratnoga plijena (Post 14,23).

Za razliku od naše sklonosti da u miru i uređenim okolnostima utvrdimo svoj vlastiti identitet, Abraham će u upravo usred sveopćeg ratnog vihora biti definiran kao Hebrej (Post 14,13). I u tome Sveto pismo pokazuje koliko je realistično i povezano s našim životnim iskustvom.

Ipak najvažniji događaj koji prethodi Abrahamovoj molitvi svakako je njegova nova, dubinska teološka spoznaja do koje dolazi u susretu sa svećenikom Melkisedekom. Abraham sada povezuje sveto ime Gospodina koji je njega pozvao s obilježjima koje svećenik objavljuje. Abrahamu je sada jasno: njegov je Bog Svevišnji i on je Stvoritelj (Post 14,22).

Kad je pred Bogom otvorio dušu i došao do povjerenja u njega, Abraham je pripravan za novu objavu koja se zbiva zajedno s prinošenjem žrtve. Najprije Bog spušta na njega onakav tvrd san koji već poznajemo od Adama (Post 2,21; 15,12). Toliko je Abrahama smirio i učinio iznutra otvorenim, da mu može objaviti budućnost cijeloga naroda i u Egipatskom ropstvu i u Izlasku (Post 15,13). Zapaljena baklja koja će proći između žrtvenih životinja (Post 15,17) lako se može prepoznati kao vatra koja je znak Božje prisutnosti kako će to biti pred Mojsijem u gorućem grmu ili u Novom zavjetu kod silaska Duha Svetoga.

Nakon toga dolazi sklapanje Saveza. Za pravo shvaćanje saveza s Bogom vrijedno je uočiti kako to nije prvi Abrahamov savez. Usred velikoga rata Abraham je bio u savezu s imenom navedenim Amorejcima, braćom: Mamreom, Eškolom i Anerom (Post 14,13). Na pozadini takvih ljudskih savezništva, još se više ističe potreba i smisao Saveza s Bogom, koji će napose prorok Ezekiel promatrati kao teološki „Savez mira” (Ez 34,25; 37,26) za razliku od naših ratničkih saveza.

Svega jedna biblijska rečenica dosta je (Post 15,18). Slično kao kod Noe Bog sklapa Savez s Abrahamom služeći se svojom riječju. To je metoda. Zadaje riječ, daje božansko obećanje i to je dosta! Da bi se tako mogao utemeljiti Savez, pretpostavka je povjerenje. Zato nam je jasno da je Bog Abrahama kroz njegovu molitvu najprije doveo do vjere. Rasječene životinje pritom su žrtveni prinos i vanjski znak.

Sada Abraham može čuti velike riječi o zemlji koju Bog dariva, i to je dovoljno da ih u srce pohrani kao stalan, čvrst Savez s Bogom. Kad pritom Bog govori o Nilu u Egiptu i o Eufratu (Post 15,18), onda je to fina biblijska pouka. I ono vrijeme koje narod Božji provodi u Egipatskom ropstvu, maloprije objavljenom, i u Babilonskom izgnanstvu također nije bez Božje volje i znanja. I to je život, kad ih Bog nije napustio, nego je pripravljao veliko spasenje.