Osnove biblijske duhovnosti. Žrtva

p. Niko Bilić, SJ

Čitanje tog 22. poglavlja u Knjizi Postanka o Abrahamu koji je pozvan Bogu žrtvovati ljubljenoga, dugo očekivanoga sina Izaka, možemo započeti od onog istaknutog poziva „Abrahame, Abrahame!” (Post 22,11). Da je riječ o preokretu pokazuje već sama forma. Dvaput ponovljeno ime u Božjem pozivu, upućenom njegovu odabraniku, pokazuje dubok Božji zahvat u njegov život koji donosi novost za sve što mu dolazi u budućnosti. Tako s pravom govorimo i o obraćenju i o zvanju, kao primjerice kod sv. Pavla.

Poštovani slušatelji, zahvalan sam na još jednoj prilici da iz naše Zaklade Anamarija Carević mogu s vama promotriti središnju temu biblijske duhovnosti. Neka to bude srdačna zahvala svima vama koji nam pomažete u obnovi narodnog svetišta Isusova Srca i u izgradnji pastoralnog centra u srcu našeg glavnog grada. Na izvrstan način ostvarujemo, evo, još jednu suradnju s našim skromnim, ali ustrajnim Filozofsko-teološkim institutom Družbe Isusove, afiliranim Papinskom sveučilištu Gregoriana.

Preokret je u Abrahamovu slučaju posve očit: Anđeo ga zaustavlja u čas kad je već uzeo nož i zamahnuo (Post 22,10). Zapovijeda mu „Ne pružaj ruku na dječaka!”. Odmah nam razotkriva osnovni problem. U Egiptu će zbog ludog faraonskog propisa novorođeni hebrejski dječaci biti bacani u Nil (Izl 1,22). Još u Ilijino doba oholi graditelj žrtvuje svoga najstarijega i svoga najmlađega sina (1 Kr 16,34), samo da – protivno Božjoj zapovijedi – podigne Jerihon. U nebo vapijući grijeh oduzimanja života vlastitoj djeci, pod izlikom kojekakvih lažnih vrednota, bolno je živ i vrlo raširen sve do danas. U tu srž problema pogađa čuvena Abrahamova kušnja. Uvijek su roditelji autoritet koji odlučuje o životu svoju male djece, ali taj autoritet valja plodno i životvorno iskoristiti.

Nakana se Božja kod Abrahama do kraja razjašnjava kad mu dvaput poručuje: „Nisi mi uskratio sina” (Post 22,12.16) i to dodatno potvrđuje pravom biblijskom formulom: „Poslušao si glas!” (Post 22,18). Abraham je, dakle, prema svetopisamskom svjedočanstvu izvršio Božji zahtjev, prinio je svoga sina Bogu. A u Božjim očima žrtva nije uskraćivanje i odricanje života. U Evanđelju po Luki Gospodin Isus će za čuvenog nadcarinika Zakeja reći da je i on sin Abrahamov (Lk 19,9). Pogađa bit! Kad već i mi složno mislimo da Bog traži odbacivanje i smrt, Isus donosi spasenje u cijeli njegov dom. Ni sin Izak nije izgubljen, nego spašen jer to Bog hoće. Takvu žrtvu Gospodin traži.

Abraham je u školi! Koliko ima puno pravo biti zbunjen i tek će shvatiti Božji pristup, potvrđuje činjenica da je ovo prva kušnja, prvi božanski test u Bibliji. Toga prije nije bilo, pa Abraham može sve shvaćati doslovno jer ne zna da je u pitanju samo kušnja. U središtu nedoumice i pravoga učenja zacijelo je sama riječ koja označava prinošenje žrtve paljenice. U Bibliji ovo je prvi put da se Abraham susreće s tim pojmom koji se ovdje odmah osam puta ponavlja (עלה ʻalâ “prinijeti žrtvu paljenicu” Post 2,2[2x].3.6.8.13[2x].16). A značenje mu je dalekosežno i teološki vrlo duboko.

Pred nama je onaj Abraham koji je otpočetka otvoren Božjem pozivu. I sada on oba puta veli: „Evo me!” – i na početku (Post 22,1), i kad ga anđeo Božji zaustavlja u njegovoj kobnoj nakani (Post 22,11). Koliko se Abraham oslanja na Boga pokazuje njegovo upozorenje na Božju providnost s obzirom na janje za žrtvu, o kojemu ga njegov sin neopterećeno pita (Post 22,8). Upravo taj Abrahamov sudbonosni priziv na Boga ostat će zauvijek zabilježen kao ime toga mjesta: „Gospodin proviđa” (Post 22,14). Ganutljivo je primijetiti kako s istim „Evo me” Abraham izlazi ususret i svome sinu (Post 22,7).

Ključ za razumijevanje Abrahamove kušnje jest zaustaviti se u času kad on uzima nož da zakolje sina i istražiti spominju li se „nož” i „zaklati” u Božjoj zapovijedi. No ondje ih nema, usprkos tome što je Abraham očito tako u prvi mah shvatio ono što Bog traži od njega. I tu se pokazuje mogući izvor iznakažene slike o Bogu i nasilničkog, zločinačkog pozivanja na Božje ime sve do danas.

Abrahamova zbunjenost i nepročišćen, dvostruk stav još se više ističe kad u izvornom biblijskom izvještaju čitamo kako se s jedne strane oba puta toplo, blisko i povjerljivo obraća mladom Izaku: „Sine moj!” (Post 22,7.8) i kako opis namjerno ponavlja isti izričaj da „njih dvojica zajedno” idu (Post 22,6.8). S druge će strane pred slugama Abraham Izaka ponižavajuće označiti onim nazivom koji upravo sluge opisuje (Post 22,5). Natovarit će na njega drva koja je vjerojatno magarac nosio (Post 22,6) i napokon svezat će vlastito dijete (10) – a sve to u ledenoj tišini, bez pitanja, razjašnjenja i tumačenja. Zdvojnost Abrahamova ističe se kad posve prešućuje svoj naum te samo najavljuje: „Poklonit ćemo se!” (Post 22,5). Žrtvu ne spominje.

Cio ovaj biblijski izvještaj postaje jasan kad u Drugoj knjizi Ljetopisa čitamo da je upravo ovo brdo Morija mjesto Salomonova Hrama (2 Ljet 3,1). Bog unaprijed poučava o bogoslužju i žrtvi. Ponovljeni zakon izričito zabranjuje da se dijete uvrštava među paljenice (Pnz 18,10), s čime se Levitski zakonik slaže kad zabranjuje žrtvovanje Moleku (Lev 18,21), što će Jeremija potvrditi (Jr 32,25). Čuveni odlomak u Post 22 daje nam da zajedno s Abrahamom pođemo do pravog značenja žrtve paljenice, pojma koji svojim hebrejskim korijenom označava uspinjanje i put prema gore, a u biblijskoj je povijesti zaštitni znak Izlaska iz Egipta i poslije hodočašća.

Hrvatski jezik Božjom providnošću izvrsno preuzima izvorno biblijsko shvaćanje kad za središnji dio svete mise koristi izraz: „podizanje”. Starozavjetni naziv za žrtvu paljenicu evanđeoski jezik kod Ivana prenosi upravo kao uzdignuće, kad primjerice Rabbi Isus Nikodemu tumači da treba biti podignut (Iv 3,14) ili kad proriče da će, kad bude uzdignut, sve privući k sebi (Iv 12,32). Najviše za biblijsku duhovnost zacijelo otkriva Isusova božanska najava Judejcima, koji će ga na križ uzdići: „Tada ćete znati da Ja jesam”. U Božjem pogledu žrtveni prinos nije mučenje, razaranje ni ubijanje.

Izak je slika i najava: ljubljeni sin, svome ocu odan, s drvom na leđima uzlazi na goru žrtvovanja, koju su trećega dana ugledali. Isusovo uskrsnuće, uzvišenje, odgovor je na naše kajinovsko ubijanje bližnjega. Isus je prvina usnulih (1 Kor 15,20) – sveti prinos koji Bog prima i kad je Jaganjac zbog nas zaklan i sišao u carstvo mrtvih.

Abrahamova kušnja podsjeća nas kako nas je Gospodin od početka pozvao da krenemo onamo kamo on pokazuje. Po Abrahamovu primjeru spremno ćemo poslušati glas i pripravna srca posvetiti Bogu ono najvrijednije, najmilije jer to je njegov dar. Sam Gospodin uvodi nas u istinsko bogoštovlje, kako ćemo mu pravo dati svoj prinos. On nam šalje svoga anđela da nam zaustavi jezik i ruku kad pođemo ubojito napadati. U Božjim očima žrtva znači da on čudesno uzvisuje prijatelja svoga (Ps 4,4).