Knjiga franjevca dr. sc. Ivana Macuta o katoličkoj ekleziologiji u ekumenskoj perspektivi
Marito Mihovil Letica
“U jedinstvu vjere, koje se naviješta još od početaka Crkve, kršćani su pozvani na zajednički hod, čuvajući i prenoseći primljeni dar s ljubavlju i radošću. On je vidljiv u riječima Vjerovanja: ‘Vjerujemo u Isusa Krista, Sina Božjega, Jedinorođenca, koji je sišao s nebesa radi našega spasenja’, koje su formulirane na Nicejskom koncilu, prvom ekumenskom događaju u povijesti kršćanstva, održanom prije 1700 godina.”
To su rečenice pape Lava XIV. iz apostolskoga pisma “In unitate fidei”, objavljenog o 1700. obljetnici Nicejskoga koncila iz 325. godine. Papine rečenice velikim su slovima istaknute na stražnjim koricama knjige “Ecclesia Christi subsistit in Ecclesia catholica”, podnaslovljene “Katolička ekleziologija u ekumenskoj perspektivi”. Autor je franjevac dr. sc. Ivan Macut, teolog i filozof, a knjigu je objavila Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2026. Posrijedi je sustavno napisan priručnik iz katoličke ekleziologije, koji u ekumenskoj perspektivi prikazuje razvoj ekleziologije od prvih dana Crkve do danas. Knjiga prati povijesni razvoj svijesti Crkve o samoj sebi tijekom prvih dvaju tisućljeća kršćanstva, s posebnim naglaskom na zaključke Drugoga vatikanskog koncila i njegovu dogmatsku konstituciju o Crkvi “Lumen gentium”, koja je obnovila i osuvremenila razumijevanje Crkve kao otajstva, naroda Božjega i sakramenta spasenja. Postkoncilska ekleziologija prikazana je kroz misli trojice istaknutih teologa – Oscara Cullmanna, mitropolita Hilariona Alfeyeva i Josepha Ratzingera – te kroz zajedničke ekumenske dokumente Katoličke Crkve i ekumenskih suradnika. Na kraju knjige nalazi se ekleziološko promišljanje poslijekoncilskih papa: Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje. Autor Ivan Macut ističe da Božja milost može, unatoč povijesnim podjelama, dovesti do “pomirene različitosti” u ključnim pitanjima poput papinskog primata i apostolskog naslijeđa, vodeći prema punom vidljivom jedinstvu u trećem tisućljeću života Crkve.
Na početku knjige, u tekstu umjesto uvoda, autor govori o razumu koji je osvijetljen vjerom i vjeri praćenoj razumom. Čut ćemo prvi odlomak:
“Bez vjere nije se moguće ispravno i u cijelosti približiti otajstvu Crkve. Crkva je otajstvo, te, u tom kontekstu, i ‘predmet’ vjere. Ipak, Crkva nije isključivo predmet vjere. Kako bi se razumjela Crkva potreban je i razum. Bez razuma, u našem razumijevanju Crkve vrlo lako bismo upali u različite oblike fundamentalizma. Bez vjere, Crkva bi bila shvaćana isključivo kao ljudska tvorevina. Razum osvijetljen vjerom i vjera praćena razumom – i upravo na taj način shvaćamo što znači kada kažemo da vjerujemo – polagano i sigurno otkrivaju nam otajstvo koje nazivamo Crkvom. To se otkrivanje događa postupno, i ne uvijek u istom opsegu. Katkad se na putu otkrivanja otajstva Crkve napreduje više i brže, katkad manje i sporije. Važno je nikada ne posustati na putu koji je dugačak i trajat će cijeloga našeg života, a kraj mu je u nebu, gdje ćemo biti puni dionici nebeske, to jest proslavljene Crkve.”
Zaključno bih rekao da ova obuhvatna i metodološki besprijekorno napisana knjiga Ivana Macuta obaseže više od 560 stranica i zasigurno je veoma vrijedan doprinos ekleziologiji, ekumenizmu i teologiji općenito.
