Utječemo se Tebi, Riječka Majko

s. Dobroslava Mlakić

Marija Kozulić – aktivna katolička laikinja

Da bismo upoznali Družbu sestara Presvetog Srca Isusova potrebno je upoznati njezinu utemeljiteljicu, Službenicu Božju Mariju Krucifiksu Kozulić, a da bismo upoznali Utemeljiteljicu potrebno je upoznati Družbu. Iz jednoga čitamo drugo jer karizme utemeljiteljâ su karizme redova ili družbi.

Marija Kozulić je veći dio svoga života djelovala kao aktivna katolička laikinja, deset  godina u Trstu, a onda deset godina u Rijeci, kao aktivna franjevačka trećoretkinja, članica trećoredske Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova koju je u Trstu osnovao kapucin fra Arkanđeo iz Camerina. Sav svoj život žrtvovala je za vjerski i moralni odgoj djece i mladeži. Ona je u svojim mladenačkim godinama donijela dvije značajne životne odluke: „Služit ću Gospodinu, služit ću mu dovijeka, ali u siromašnima.“ i „Slijedit ću Isusa i na Kalvariji.“

Božja moreplovka

Naime, Marijina se obitelj godine 1879. preselila iz Rijeke u Trst zbog materijalnih teškoća jer je očev iznajmljeni jedrenjak Civiltà potonuo u Crnom moru na putu iz New Yorka prema Odesi. Taj je događaj duboko utjecao na Marijin život. Kasnije je ona postala spašavateljica nezbrinutih djevojčica – malih brodolomaca i stoga će ju životopisac M. Szentmàrtoni nazvati: Božjom moreplovkom.

Svrha je Udruge, prema Konstitucijama, slava Božja i spas duša putem djelotvorne ljubavi prema bližnjemu, promicanjem pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu i vjerskog odgoja djece, osobito siromašne. Punopravne su članice Udruge bile djevojke koje su nakon jedne godine položile zavjete III. Reda sv. Franje Asiškog. Svaka se članica morala posvetiti kršćanskom nauku djece. One su živjele Evanđelje u duhu sv. Franje Asiškoga skrbeći za siromašne i napuštene, djecu i mladež.

Apostoli Isusa Krista

Marija se u Trstu nije mogla zaposliti jer je učiteljsko zanimanje bilo državno. Posao je, srećom, našla u trgovini crkvenog ruha. Kao članica Udruge, uz posao, svim se žarom uključila u apostolat. Ovako je pisala svojoj rođenoj sestri: „Mi pripadamo, Irena moja, Pobožnoj udruzi, kamo nas je Isus pozvao po svojoj velikoj dobroti i milosrđu. Ti znaš na kakvu uzvišenu zadaću smo pozvane. Ništa manje nego da budemo apostoli Isusa Krista. Trebamo odgovoriti na tolike milosti.“

Okupljala je brojnu djecu i žensku mladež na vjersku pouku u kapucinskoj crkvi na Montuzzi u svom stanu u Trstu, pa čak i na otvorenom polju na periferiji grada. Jednom zgodom piše: „Emilija (njezina rođena sestra) i ja imamo dvadesetak djevojaka svake nedjelje; neke dođu k meni ujutro, a ostale u maminu kuću poslije ručka. Najprije im govorim kako me Bog nadahnjuje, govorim im o istini naše vjere, a onda da se ne umore učim ih i neku komediju.“

Izvršila je čin posvete Presvetom Srcu Isusovu u Udruzi, koji će obnavljati svake godine tijekom čitava života. U 30. godini, čini se, zacrtala je svoj strogi asketsko-duhovni put. Zabilježila je: „Pokora i poniznost uvijek! Udijeli mi, Gospodine, duboku poniznost i milosrdnu ljubav. Jednostavnost u odijevanju, samo najnužnije. Duh neprestane molitve i stalnost u prisutnosti Božjoj. Čistoća i samozataja. Razboritost, vjera, nada, ljubav, ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Podlaganje svoje volje volji Božjoj; kao i volji drugih tamo gdje nema zla…“  U Trstu je pokazala veliku ljubav prema siromašnoj djeci. Vodila je crkveno pjevanje i uvježbavala članice Udruge. Revno je promicala pobožnost prema Srcu Isusovu i Blaženoj Djevici Mariji. Bila je širiteljica i „Žive krunice“. Njezin duhovnik fra Gaetano iz Arzingana piše: „Zahvaljujem Nebu, da sam Vas mogao upoznati, jer u Vama nalazim jednu dobru dušu, po Božjem Duhu, koja je predodređena da učini velike stvari po Isusu Kristu.“

Životne odluke kao odgovor na Božji poziv

U Trstu je Marija stekla jedno bogato duhovno i apostolsko iskustvo. Zapravo njezine životne odluke su njezin odgovor na Božji poziv, jer je odlučila odreći se svjetovnog bogatstva, slave i časti i slijediti siromašnog i raspetog Krista u siromasima po uzoru na Asiškog Siromaška. Vraćajući se u svoj rodni grad Rijeku, fra Arkanđeo, utemeljitelj Udruge,  savjetovao joj je da ondje nastavi istu misiju.

Pastoralno i karitativno djelovanje

Krajem 19. st. Rijeka se naglo gospodarski razvijala i broj je stanovnika rastao, ali dolazi do sve većeg raslojavanja na bogate i siromašne. Gradska je uprava pod mađarskom vlašću zastupala talijansku stranu i time su jačale nacionalne podijeljenosti u gradu, koje su našle svoj odraz u mjesnoj Crkvi, među riječkim klerom.

Marija Kozulić vratila se iz Trsta u Rijeku 20. kolovoza 1889., a fra Arkanđeo ju je 8. rujna te godine imenovao ravnateljicom Riječkog ogranka udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova. Imenovao je duhovne asistente ili ravnatelje Udruge, a Konstitucijama je odredio da to budu redovnici kapucini. U Rijeci je Marija počela pastoralno i karitativno djelovati  u jednoj, zapravo, eminentnoj formi laičkog apostolata,  ponizno i  gotovo kao u apostolsko doba, skrbeći za siromašne u svom stanu,  po obiteljima u gradu, a potom u svom Zavodu Presvetog Srca Isusova. Molila je: „Neka Srce Isusovo blagoslovi i učini čudesno plodnim naš mali početak.“  U jesen je te godine formirala knjižnicu duhovne literature za vjersko uzdizanje riječke mladeži. Zajedno s prvim suradnicama od 1889. do 1895. okupljala je brojne djevojčice i djevojke na vjersku pouku, bez obzira na narodnost. Raste i broj članica Udruge: „Nek je u svemu hvaljeno i slavljeno Presveto Srce Isusovo.“ Ponekad se i dva puta godišnje slavila Prva sv. pričest, a odrasle djevojke su poučavane pojedinačno i po skupinama.

Potrebno ih je bilo ispovijedati na hrvatskom i talijanskom jeziku. Ravnatelji su bili kapucini do 1891., zatim isusovci do 1896., a neko je vrijeme Udruga bila pod izravnim vodstvom župnika Kajetana Bedinija (1890.-1896.). Marija moli za jedinstvo u mjesnoj i cijeloj Crkvi: „Kraljice, požuruj snažnom svojom molitvom dolazak onoga dana kad će svi biti okupljeni oko Vrhovnog pastira.“ i „Jedna Zdravo Marija da oci kapucini budu složni i sveti.“

Župnik Bedini Božji čovjek

Fra Arkanđelu piše: „Novi je župnik (K. Bedini) Božji čovjek, on misli na Hrvate i Talijane. Molite uvijek, oče, za nas i za naše obitelji, kako bismo mogle sveto živjeti i svetački umrijeti.“ Župnik Bedini je htio da Udruga prekine svaku ovisnost o Trstu, ali veze nisu nikad prekinute jer se tome protivio fra Arkanđeo. Zbog češćih mijenjanja ravnatelja i ispovjednika Marija se požalila fra Arkanđelu, a on ju je hrabrio da nastavi svoju misiju na čelu Udruge u poslušnosti i podložnosti mjesnome župniku, te da „poradi ozbiljno na kanonskom postojanju Udruge u Rijeci.“ U rujnu 1892. senjsko-modruški biskup mons. Juraj Posilović (1876.-1894.) potvrdio je Konstitucije udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova, uz ispravak da duhovnik bude dijecezanski svećenik.

Marija je na vjeronauku otkrila da njezine djevojčice dolaze iz siromašnih i teških životnih situacija. Dana 18. rujna 1893. piše fra Arkanđelu: „Jedva čekam da konačno imamo vlastitu kuću za toliko potrebne  djevojke.“ Početkom 1895. obznanila je građanima Rijeke svoje nadahnuće da je u Rijeci potrebna jedna vjerska karitativna ustanova. Odaziv je građana bio čudesan, a ona je zapisala: „Divne li providnosti Božje!“  Što su se potrebe povećavale, njezina je nada u Božju providnost rasla kroz molitvu. Dana 1. listopada 1895. osniva Zavod i piše: „Bogu hvala, Zavod Presvetog Srca Isusova je osnovan uz blagoslov Presvetog Srca Isusova i potporom požrtvovnih riječkih građana. Ima nade da će uspijevati. Zadaća je mnogostruka i očitovat će se različitim djelima, odnoseći se jedino na obuku katoličko-civilnim odgojem mladeži i malene djece. Dobrostivi riječki građani valjano promotrite veliko djelo nadahnuto od Presvetog Srca Isusova na neizmjernu korist riječke mladeži.“

Siromaštvo – uvjet za primanje u Zavod

Jedini uvjet primanja u Zavod bio je siromaštvo, bez obzira na narodnost. Nakon deset dana (11. listopada 1895.) legalno je s pet prvih učiteljica otvorila i dječji vrtić, po načelima njemačkog pedagoga Friedricha Fröbela. U Zavodu je otvorila četverogodišnju pučku školu, radionice ručnih radova i blagdanski oratorij u kojem se na prehranu okupljalo oko 300 djece. Statut Zavoda je odobrilo Ministarstvo za bogoštovlje i prosvjetu u Budimpešti 4. siječnja 1899. godine. U Zavod je prihvaćala do 70 djece. U rujnu 1907. sagradila je i drugu zgradu Zavoda. Prosila je i zapadala u dugove tijekom gradnje, ali pomoć i zagovor sv. Josipa, kojega je uzela za Čuvara i zaštitnika Doma, nije nikad izostao. Za vrijeme gradnje uspostavila je u zavodskoj kapelici „Vječno klanjanje“ pred Presvetim Otajstvom. Na zgradu Zavoda postavila je sliku Spasitelja Isusa s djecom, uz evanđeoske riječi: „Sve što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40) i „Blago milosrdnima jer će oni zadobiti milosrđe“ (Mt 5,7). Sve je očekivala od Božje providnosti i ljubavi bližnjih.

Marijinu  veličinu u odgojno-obrazovnom radu otkrivamo i u tome što je  omogućavala svojim štićenicama, prema individualnim i posebnim sposobnostima, nastavak školovanja u gradovima: Gorizi, Udinama, Veneciji, Rimu, Budimpešti, Kapošvaru i Pečuju. Smještala ih je u razne zavode te za njih plaćala smještaj i prehranu.