Nenasilna komunikacija u službi razoružavanja riječi. Osjećaji

Vlč. Toni Potrebić

U enciklici Magnifica humanitas papa Lav XIV. poziva na razlučivanje o pojavi umjetne inteligencije. Nudeći različite elemente za pomoć u razlučivanju primjećuje da sustavi umjetne inteligencije mogu biti korisno sredstvo, no istovremeno mogu biti i opasnost koja ugrožava našu ljudskost.  Jedan od rizika koji papa navodi je stvaranje privida ljudske komunikacije i napominje: „Umjetno oponašanje pozitivne ljudske komunikacije – riječi savjeta, empatije, prijateljstva, ljubavi – može biti privlačno, katkad  uistinu i korisno, no za manje svjesne korisnike također može biti obmanjujuće, stvarajući iluziju odnosa sa  stvarnim osobnim subjektom. Kada se riječ simulira, ona ne gradi odnos, nego samo njegov privid. Umjetno oponašanje brige ili podrške može postati opasno kada se uvuče u kontekst u kojemu nedostaju stvarni odnosi i osjećaji; tada rizik nije toliko u tome da osoba povjeruje kako komunicira s drugom osobom, već u tome da izgubi samu želju da uistinu traži drugoga“ (MH, 100).

Prepoznati i izraziti vlastite osjećaje

U ovim papinim mislima možemo iščitati vrijednost i važnost autentičnih međuljudskih odnosa, ali i onoga što omogućava takve odnose, a to su naši osjećaji. Upravo zato je vrlo važan drugi korak u nenasilnoj komunikaciji –  prepoznavanje i izražavanje vlastitih osjećaja.

U našoj kulturi izražavanje osjećaja pa i samo posvećivanje pažnje osjećajima ponekad se doživljava kao nešto što treba izbjegavati. Vjerujem da smo nekada čuli tvrdnje da su osjećaji nepouzdani, nepredvidljivi te ponekad opasni. Možda govorimo sami sebi da ne treba vjerovati osjećajima, nego samo slušati razum, jer osjećaji izmiču našoj kontroli. Možda smo tijekom života razvili stav da vlastite osjećaje ne treba otkrivati i izražavati jer oni otkrivaju našu krhkost i ranjivost. Izražavanje osjećaja u našoj svakodnevnoj komunikaciji, dakle, nerijetko se doživljava kao nešto nepoželjno i što je bolje izbjegavati. Zbog navedenih razloga mi svoje osjećaje svim silama želimo kontrolirati, izbjegavati, a ponekad i potiskivati.

Takvi stavovi vrlo su prisutni u digitalno doba, kada tehnokratska paradigma „prikazuje ispravnom i normalnom protuljudsku viziju prema kojoj bi se punina života sastojala u tome da imamo više, umanjimo ranjivost, uklonimo nepredvidljivost i kontroliramo baš sve. Kad učinkovitost postane mjerilo vrijednosti, ljudsko je biće u iskušenju da sebe doživljava kao projekt koji treba optimizirati, a ne kao stvorenje pozvano na odnos i zajedništvo“ (MH 112).

Stvoreni za odnose i za zajedništvo

Osjećaji su uistinu nepredvidivi i često izmiču našoj kontroli, a opet oni nas podsjećaju da smo stvoreni za odnose i za zajedništvo. Naime, osjećaji su jedan od glavnih pokretača razvijanja duboke povezanosti s nama samima, s bližnjima i s Bogom.

Da bismo imali ispravan odnos prema osjećajima možemo si postaviti pitanje kako se Isus odnosio prema osjećajima?

Blagopokojni papa Franjo u enciklici Dilexit nos posvećenoj ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusova opaža da Isusove riječi pokazuju kako njegova svetost nije uklonila njegove osjećaje (Dilexit nos, 44). Naprotiv, u evanđeljima slušamo kako Isus osjeća žalost, tjeskobu, kako plače nad Jeruzalemom i kako ljubi svoje prijatelje. Nadalje, Isus ne ostaje ravnodušan pred patnjama naroda, nego suosjeća s brigama i bolima ljudi koje je susretao. Slušamo kako je sam Isus osjećao tugu, uznemirenost, ali i kako poziva na radost (usp. Mt 5,12). Kristovo srce bilo je, dakle, ispunjeno osjećajima te su u Isusovu životu osjećaji bili izraz punine njegove ljudskosti te su omogućili dublju povezanost između Boga i čovjeka. Zato osjećaji zauzimaju važno mjesto u kršćanskoj duhovnosti, a osobito u ignacijanskoj tradiciji razlučivanja.

Osjećaji u nenasilnoj komunikaciji

U nenasilnoj komunikaciji prepoznavanje i izražavanje osjećaja igra vrlo važnu ulogu, jer pomaže razviti suosjećajne odnose. Da bismo mogli prepoznati i jasno izraziti osjećaje potrebno je učiti doći u dodir s osjećajima i posvetiti im pažnju. U tome može pomoći razlučivanje osjećaja od pseudoosjećaja.

Kao što u prvom koraku nenasilne komunikacije razdvajamo opažanja od naših sudova i procjena, slično možemo razlikovati osjećaje od naših misli ili stavova koje ponekad doživljavamo kao osjećaje.

Naime, u svakodnevnoj komunikaciji umjesto osjećaja izrazimo neku misao, neku tvrdnju ili neki sud. Primjeri toga su rečenice poput: „Osjećam se kao da me nitko ne sluša.“ Ili:  „Osjećam da je on nepouzdan.“. Umjesto toga mogli bismo reći: „Osjećam nelagodu kada vidim da kasni“. Također možemo razlikovati ono što osjećamo od onoga kakvi mislimo da jesmo. Umjesto da kažemo „Osjećam se neorganizirano“ možemo prepoznati i izraziti svoje žaljenje: „Žao mi je što sam neorganiziran“. Osim toga, možemo razlikovati naše osjećaje od onoga što mislimo kako se drugi ponašaju prema nama. Umjesto da kažemo: „Osjećam se izdano“ možemo reći: „Osjećam tugu, jer je moj prijatelj drugima pričao o mojim osobnim problemima.“

Osjećaji otvaraju vrata našega srca

U ovim primjerima vidimo da prepoznavanje i jasno izražavanje naših osjećaja lakše stvara ozračje za razvijanje suosjećajne komunikacije. Teško se stvori suosjećanje kada nekome kažem: „Osjećam da bih trebao više odmarati“. No kad se kaže: „Osjećam se umorno“ ili: „Umoran sam“ drugi se lakše može povezati s našim umorom. Izražavanje osjećaja, dakle, pokazuje našu ranjivost, ali i drugome otvara vrata našega srca.

Ta vrata Krist je otvorio i nama te nas je pozvao: „učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (usp. Mt 11,29). U toj školi osjećaja može nam pomoći razvijanje i obogaćivanje rječnika osjećaja. Naime, u svakodnevnom životu zbog različitih razloga naši osjećaji svedu se na dobro ili loše. Na pitanje „kako si?“ nerijetko čujemo odgovor „dobro sam“. Ovakav odgovor više nego poziv na suosjećanje zvuči kao zagonetka koju je nemoguće odgonetnuti. Razvijanje rječnika osjećaja pomaže nam prepoznati da kada smo dobro zapravo imamo zadovoljene neke naše potrebe. U tim trenucima možemo se osjećati na primjer radosno, zahvalno, oduševljeno, spokojno, ugodno ili ushićeno. Istovremeno, kada „nismo dobro“ te nam neke potrebe nisu zadovoljene, možemo osjećati dosadu, strah, sram, tugu, ljutnju, frustraciju ili ogorčenost. Ovo su samo neki od osjećaja, a bogatstvo našeg unutarnjeg života pokazuje nam da je popis osjećaja moguće svakoga dana nadopunjavati. Pritom je važno ne samo naučiti imenovati osjećaje, nego ih uistinu osjetiti i doživjeti. Na taj način život postaje bogatiji, a odnosi, za koje smo stvoreni, postaju dublji i raznolikiji.