Papa: Sport je važan za dobrobit čovječanstva, valja poštivati olimpijsko primirje

Stranice nadahnute dubokim promišljanjem o sportu kao sredstvu za izgradnju mira i za odgoj, te kao školi života u kojoj iskušavamo granice, učimo se porazu bez očajavanja i pobjedi bez oholosti, škola u kojoj dotičemo život u izobilju koji nastaje iz dijeljenja, poštovanja i radosti zajedničkog hoda. „Život u izobilju“ naslov je pisma pape Lava XIV. o vrijednosti sporta koje je objavljeno danas, 6. veljače, povodom otvaranja XXV. Zimskih olimpijskih igara koje se održavaju sve do 22. veljače u Milanu i Cortini d’Ampezzo, kao i XIV. Paraolimpijskih igara koje će se u istim mjestima održati od 6. do 15. ožujka. Sveti Otac uoči tog događaja poziva na poštovanje olimpijskog primirja u današnjem svijetu pogođenom ratovima te dodaje:

Snažno potičem sve narode da, povodom nadolazećih Zimskih olimpijskih i paraolimpijskih igara, ponovno otkriju i poštuju olimpijsko primirje kao sredstvo nade, simbol i proročanstvo pomirenog svijeta.

Olimpijsko primirje kao sredstvo nade

Rimski se biskup u tom duhu prisjeća svojih prethodnika koji su u sportu uvijek vidjeli važnu ulogu za dobrobit čovječanstva, osobito u promicanju mira. Podsjeća također da olimpijsko primirje proizlazi iz dogovora da se zaustave sva neprijateljstva, a ono je i sredstvo koje trebamo ponovno upotrebljavati osobito u današnje vrijeme obilježeno sukobima i kulturom smrti, jer potiče okončanje zloupotreba, iskazivanja moći i ravnodušnosti prema pravu.

'Gamifikacija' sporta

Petrov nasljednik u dokumentu također podsjeća na vrijednosti, ali i na opasnosti koje proizlaze iz iskrivljenog shvaćanja sporta: doping, kult profita, korupcija kada sport postane biznis, navijanje koje se pretvara u fanatizam, politička instrumentalizacija sportskih natjecanja, kao i pretjerano oslanjanje na tehniku čime se sport pretvara u laboratorij neutjelovljenih eksperimenata ili u videoigru. Pritom napominje:

Ekstremna 'gamifikacija' sportske prakse, svođenje iskustva na bodove, razine i ponovljive izvedbe, prijeti odvajanjem sporta od stvarnog tijela i konkretnih odnosa. Igra, koja je uvijek rizik, nepredvidivost i prisutnost, u tom je slučaju zamijenjena simulacijom koja obećava potpunu kontrolu i trenutačno zadovoljstvo.

Prostor dijaloga

Prisjećajući se uporabe sportskih pojmova u spisima kršćanskih autora, Sveti Otac ističe duboko jedinstvo različitih dimenzija ljudskog bića: tijela i duha. Navodi i bogata iskustva u životima svetaca, poput svetog Filipa Nerija i svetog Ivana Bosca, u kojima je sport predstavljao područje evangelizacije. Osvrćući se na Drugi vatikanski sabor i Jubileje sporta, papa Lav XIV. ističe da je sportsko iskustvo povlašteni prostor odnosa i dijaloga s našom braćom i sestrama koji pripadaju drugim vjerskim tradicijama, kao i s onima koji se ne prepoznaju ni u jednoj od njih.

Učiti opraštati

Rimski biskup se osvrće potom na tenis kao sport kojim se i sam bavi, te ističe uzbudljivo iskustvo dvaju igrača koji idu do granica svojih mogućnosti, teže poboljšanju, a zatim doživljavaju radost i sposobnost darivanja: to je iskustvo koje umanjuje sklonost egocentrizmu i potiče timsku igru koja, ako nije obilježena kultom profita, doprinosi rastu u bratstvu. Papa stoga potiče:

Zajednički rad s vršnjacima ponekad podrazumijeva potrebu za suočavanjem sa sukobima, frustracijama i neuspjesima. Valja čak i naučiti opraštati. Na taj se način oblikuju temeljne osobne, kršćanske i građanske vrline.

Uključivost i solidarnost

Na tom su putu - piše Papa nadalje u pismu - ključne odgojne figure poput trenera koji, nadahnuti duhovnim vrijednostima, mogu pridonijeti kulturi momčadi utemeljenoj na ljubavi koja poštuje i pomaže svakoj osobi, potičući je da daje najbolje od sebe za dobrobit momčadi. Također, valja odlučno promicati kriterij pristupačnosti sportu jer su mnoga djeca isključena zbog nedostatka financijskih mogućnosti, poput djevojaka i žena u različitim društvima. Ponekad i u odgoju za redovnički život, osobito kod žena, i dalje postoji nepovjerenje i strah prema tjelesnoj i sportskoj aktivnosti. Istinske vrijednosti sporta – ističe rimski biskup – prirodno se otvaraju solidarnosti i uključivanju.

Diktatura uspješnosti

Jedan od rizika na koji Petrov nasljednik upozorava u pismu jest vizija sporta kao biznisa u kojem vrijedi samo ono što se može izmjeriti, što stvara opsesiju rezultatima i novcem. U središtu više nije osoba, nego se pojavljuju korupcija i kockanje, a publika ostaje razočarana. Papa pritom napominje:

Diktatura uspješnosti može potaknuti uporabu dopinških supstanci i drugih oblika prijevare te dovesti do toga da se sportaši u momčadskim sportovima usredotoče na vlastitu gospodarsku dobit, a ne na odanost svojoj sportskoj disciplini.

Odbacivanje dopinga

Sportsko natjecanje, kada je autentično, pretpostavlja zajednički etički sporazum: pošteno prihvaćanje pravila i poštovanje istine natjecanja – ističe papa Lav te dodaje:

Odbacivanje dopinga i svakog oblika korupcije nije samo disciplinsko pitanje, nego dotiče samu bit sporta. Izmijeniti izvedbu na umjetan način ili kupiti rezultat znači razdvojiti dimenziju zajedničkog natjecanja ('cum-petere'), pretvarajući zajedničku potragu za izvrsnošću u individualnu ili interesnu nadmoć.

Rizik nasilnog navijanja

Sveti Otac u svojem promišljanju pridaje posebnu pozornost publici i navijačima, upozoravajući na opasnost pretvaranja stadiona u mjesto sukoba, a navijanja u fanatizam. Zabrinjavajuće je kada sport ne ujedinjuje i ne odgaja, nego svodi osobni identitet na slijepi i suprotstavljeni osjećaj pripadnosti. Pritom dodaje:

To je osobito zabrinjavajuće kada je navijanje povezano s drugim oblicima političke, društvene i vjerske diskriminacije te se neizravno upotrebljava za izražavanje dubljih oblika ogorčenosti i mržnje.

Cjelovita briga za osobu

Rimski biskup spominje još jedan rizik, a to je pretvaranje stadiona u sekularne katedrale, utakmica u kolektivnu liturgiju, a sportaša u spasiteljske figure. Takva sakralizacija odražava potrebu za smislom i zajedništvom, ali riskira odbacivanjem smisla sporta i duhovne dimenzije života. Papa to naziva i opasnošću od narcizma, osobito kada sportaš ostaje fiksiran pred ogledalom svog izvedbenog tijela i svog uspjeha koji mjeri vidljivošću i odobravanjem drugih. Stoga potiče:

Hitno je potrebno ponovno se zalagati za cjelovitu skrb o ljudskoj osobi, u kojoj fizičko blagostanje nije odvojeno od unutarnje ravnoteže, etičke odgovornosti i otvorenosti prema drugima. Potrebno je ponovno otkriti figure koje su spajale sportsku strast, društvenu osjetljivost i svetost. Među mnogim primjerima koje bih mogao navesti, želim spomenuti svetog Piera Giorgia Frassatija, mladića iz Torina koji je savršeno spajao vjeru, molitvu, društveni angažman i sport.

Transhumanizam i umjetna inteligencija

Promatrajući ljepotu sportskih manifestacija, Petrov nasljednik također upozorava na političku instrumentalizaciju natjecanja jer ona, umjesto da budu mjesta susreta, postaju pozornice za afirmaciju političkih ili ideoloških interesa. Također, upozorava na utjecaj transhumanizma i umjetne inteligencije u svijetu sporta jer postoji rizik od uvođenja umjetne odvojenosti tijela i uma, pretvarajući sportaša u optimizirani i kontrolirani proizvod, pojačan iznad prirodnih granica. Papa stoga napominje:

Kad tehnika više nije u službi osobe, nego teži njenom redefiniranju, sport gubi svoju ljudsku i simboličku dimenziju, pretvarajući se u laboratorij neutjelovljenih eksperimenata.

Pobijediti i izgubiti

Stoga je nužno ponovno istaknuti odgojnu i uključivu dimenziju sporta jer – kako ističe papa Lav – pobjeda nije dominacija, nego prepoznavanje vrijednosti prijeđenog puta, dok s druge strane poraz nije neuspjeh, nego može postati škola istine i poniznosti:

Prihvaćanje poraza bez očajavanja i pobjede bez oholosti znači učiti zrelo živjeti u stvarnosti, priznajući vlastite granice i mogućnosti.

Athletica Vaticana

Sveti Otac u pismu spominje i sportsko udruženje „Athletica Vaticana“ osnovano 2018. godine kao službena momčad Svete Stolice pod vodstvom Dikasterija za kulturu i obrazovanje. Ono svjedoči kako se sport može živjeti i kao crkvena služba, osobito prema najsiromašnijima i najranjivijima – ističe Papa te dodaje:

Ovdje sport nije spektakl, nego bliskost; nije selekcija, nego pratnja; nije ogorčeno natjecanje, nego zajednički put.

Pažnja Crkve

U zaključku pisma rimski se biskup osvrće na potrebu da partikularne Crkve prepoznaju sport kao prostor za razlučivanje i pratnju, koji zaslužuje zalaganje za ljudsko i duhovno praćenje. Stoga preporučuje da u biskupskim konferencijama postoje uredi ili komisije posvećene sportu, gdje bi se mogle koordinirati pastoralne aktivnosti i povezati sportske, odgojne i društvene stvarnosti. To je način da se ujedini tjelesni i duhovni razvoj kao sastavni dio cjelovite vizije ljudske osobe, jer nas sport uči da brinemo o našem biću, a da ne postane idolom; da se poboljšavamo, a da se ne zanemarujemo; da se natječemo, a da ne izgubimo bratstvo – ističe Petrov nasljednik te dodaje:

Crkva je pozvana biti bliska tamo gdje se sport doživljava kao profesija, kao natjecanje na visokoj razini, kao prilika za uspjeh ili medijsko izlaganje, ali posebnu pažnju treba posvetiti osnovnom sportu, koji je često obilježen nedostatkom resursa, ali bogat odnosima.

Škola života

Sport može i treba biti prostor prihvaćanja – zaključuje papa Lav XIV. – sposoban uključiti ljude različitog društvenog, kulturnog i fizičkog podrijetla, jedan od najjednostavnijih i najdubljih izraza pomirene ljudskosti u kojem su tijelo i duh skladno sjedinjeni:

Ne radi se o nizu uspjeha ili izvedbi, nego o punini života koja ujedinjuje tijelo, odnos i nutrinu. Sport zaista može postati škola života u kojoj učimo da izobilje ne proizlazi iz pobjede po svaku cijenu, nego iz dijeljenja, poštovanja i radosti zajedničkog hoda.

(Vatican News - bc; md)