Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima

Marito Mihovil Letica

Danas je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Nadnevak je odabran zato što je 23. kolovoza 1939. sklopljen sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji službeno nazvan “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika”, koji su u Moskvi potpisali dvojica ministara vanjskih poslova, Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop. Osam dana nakon toga Hitlerova je vojska napala Poljsku, koju su nacionalsocijalisti i boljševici prije toga sporazumno podijelili. Nadnevak 1. rujna 1939. povijest bilježi kao početak Drugoga svjetskog rata.

Premda velik dio službene historiografije i dalje smatra nacionalsocijalizam i komunizam međusobno različitima i nespojivima, treba reći da su Hitler i Staljin veoma cijenili jedan drugoga. O tome je među inim pisala Hannah Arendt, jedna od najznačajnih politologinja i filozofkinja 20. stoljeća, dosljedna protivnica svih totalitarizama, Židovka koju je nadzirao i zatvarao Gestapo. Godine 1951. objelodanila je svjetski važnu knjigu “Izvori totalitarizma”, u kojoj među inim piše:

“Jedini čovjek prema kojemu je Hitler gajio ‘bezmjerno poštovanje’ bio je ‘genij Staljin’, i premda u slučaju Staljina i ruskog režima nemamo (niti ćemo, po svoj prilici, ikada imati) onako bogatu dokumentarnu građu kakva postoji za Njemačku, nakon Hruščovljeva referata na Dvadesetom kongresu Partije ipak znamo da je Staljin vjerovao samo jednom čovjeku, a to je bio Hitler.”

Hannah Arendt nije vidjela nikakvu bitnu razliku između nacifašizma i boljševičkoga komunizma te je isticala stajalište da nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist.

Treba podsjetiti da je međusobno poštovanje i savezništvo dvojice monstruoznih totalitarista puklo kada je Hitler vjerolomno pokrenuo Operaciju “Barbarossa” kojom je 22. lipnja 1941. napao svojega dotadašnjeg saveznika Staljina.

Važno je ovdje istaknuti da su dva hrvatska filozofa i katolička svećenika – isusovac Stjepan Tomislav Poglajen i dominikanac Hijacint Bošković – godinama prije Hannah Arendt, Theodora Adorna i drugih izrekli nedvosmislenu i odlučnu osudu totalitarnih režima. Naime, godine 1939. u isusovačkome časopisu “Život” Poglajen poseže za svojevrsnim komparacijskim niveliranjem stavljajući nacizam i komunizam jedan uz drugi: slikovito govori o “službi kukastog križa produženog u srp i čekić”.

A dominikanac Hijacint Bošković u svojoj je studiji “Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma” godine 1939. ovim rečenicama izrekao ubojitu filozofsku kritiku Hitlerova nacionalsocijalizma: “Ne radi se više samo o nijekanju religije, o zabacivanju Boga; nije govor niti o racionalizmu, jer je po ovoj nauci čovjek sada lišen svega onoga što ga čini čovjekom: on više nema duše, nema uma, nema slobode, a sveden je na neku maglovitu i tajanstvenu primitivnu snagu, što izvire iz krvi i tla čistog nordijskog tipa.”

Također je važno spomenuti da je Hitler 23. ožujka 1933., četiri mjeseca prije nego će zaključiti konkordat s Katoličkom Crkvom, rekao u krugu najužih suradnika: “Ja ću to i učiniti. A zašto da ne učinim? To me neće zadržati da kršćanstvo kasnije iskorijenim iz Njemačke, da mu ne ostane ni traga ni glasa. Čovjek može biti ili kršćanin ili Nijemac. Jedno i drugo ne može biti.” (Citirano prema: August Franzen, “Pregled povijesti Crkve”, Zagreb, 2004., str. 321.)

U skladu sa zahtjevom i pitanjem kulture sjećanja, sjećanja u službi bolje budućnosti, trebamo odlučno osuditi sve totalitarne i autoritarne režime – bez dvostrukih mjerila i ideološki motiviranih stajališta.