Zakonik kanonskoga prava. Euharistijska pričest

P. Alan Modrić, SJ

Sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi ili svetoj misi dostiže svoju puninu sakramentalnom pričešću, kojom se ostvaruje najdublje jedinstvo vjernika s Kristom, a i međusobno.

Već smo ranije vidjeli da vjernici imaju pravo primati od posvećenih pastira pomoć duhovnih dobara iz sakramenata (kan. 213). Odnosi se to i na primanje svete pričesti, o čemu Zakonik izričito određuje, da se svakog krštenog, kome se to pravom ne zabranjuje, može i mora pripustiti na svetu pričest (kan. 912). Na svetu pričest može i treba biti pripušten, i na svetu pričest smije pristupiti samo onaj tko je kršten i tko je za primanje tog sakramenta dolično pripremljen ili ispravno raspoložen. Dolična priprava i raspoloženje koje se traži za pristupanje pričesti jest duševno stanje bez teškog grijeha. Na pričest, stoga, mogu slobodno pristupati oni koji su u stanju milosti ili koji imaju samo lake grijehe, za koje je dovoljno da se pokaju. Ne smiju, stoga, pristupati na pričest oni koji su svjesni da se nalaze u teškom grijehu. Koji su svjesni nekog svoga teškog grijeha, prije pristupanja na pričest moraju pristupiti sakramentalnoj ispovjedi i dobiti odrješenje od teških grijeha. Postoje, međutim, situacije kad bi netko tko je u teškom grijehu, uz ispunjenje određenih uvjeta, mogao pristupiti na pričest a da se prethodno ne ispovjedi. Ti uvjeti su: da postoji važan razlog za pristupanje pričesti; da nema prigode za ispovijed; te da se pobudi savršeno pokajanje koje uključuje nakanu ispovjediti se što prije (kan. 916).

Važni razlozi za pristupanje pričesti, a bez prethodne ispovijedi, bili bi, npr. smrtna pogibelj, ili pogibelj sablazni i ozloglašavanja, ako se u određenoj prigodi dotična osoba ne bi pričestila. Ne bi se moglo smatrati važnim razlogom za pričest samo to što se sudjeluje u nekom prigodnom svečanom liturgijskom slavlju. Za ispovijed nema prigode ako uopće nema, odnosno ne može se doći do svećenika s ovlašću za ispovijedanje; ili ako je svećenik nazočan, ali ne može ispovijedati jer nema potrebne ovlasti, ili zbog nepoznavanja jezika, zbog bolesti, ili ne želi ispovijedati; ili ako je nekomu posebno neugodno ispovjediti se kod nazočnog svećenika. Oproštenje teških grijeha izvan ispovijedi može se dobiti samo ‘savršenim’ kajanjem. To je ono kajanje koje proizlazi iz ljubavi prema Bogu i žalosti što je Bogu nanesena uvreda, a ne iz straha od vječne osude ili druge kazne koja grešniku prijeti. Ako netko s teškim grijehom, uz ispunjenje prva dva uvjeta, pristupi na pričest sa savršenim pokajanjem, dužan je ispovjediti se što prije, kad mu se pruži mogućnost.

Osim stanja milosti, oni koji žele pristupiti na pričest trebaju obdržavati tzv. euharistijski post, a to znači da se barem sat vremena prije pričesti uzdrže od bilo kakva jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek (kan. 919, § 1). Ne smije se, dakle, kroz sat vremena prije primanja same pričesti, a ne prije početka mise na kojoj se pristupa na pričest, uzimati nikakva hrana; a od pića može se uzimati samo voda. Obična voda se može piti bez ikakva vremenskog ograničenja, a isto tako se mogu uzimati i lijekovi. Od obveze obdržavanja euharistijskog posta neki su ipak oslobođeni. Tako osobe koje su u poodmakloj dobi, a takvima se smatraju oni koji su navršili 59 godina života, i oni koji boluju od bilo kakve bolesti, nalaze se u bolnici ili kod kuće, kao i osobe koje ih dvore, nisu vezani na euharistijski post od jednog sata, tako da mogu primiti pričest iako su kroz to vrijeme uzeli nešto hrane (kan. 919, § 3).

Vjernici koji sudjeluju u euharistijskom slavlju, a u stanju su milosti, mogu svaki put pristupiti na svetu pričest, i poželjno je da to čine što češće. Najmanje što je dužan svaki vjernik, nakon što je primio prvu svetu pričest, jest da se pričesti barem jedanput svake godine (kan. 920, § 1). Tu bi obvezu trebalo izvršiti u uskrsno vrijeme, a ako opravdan razlog priječi, obvezi se može i treba udovoljiti u drugo vrijeme tijekom godine (kan. 920, § 2).

Pričest se može podijeliti u svako vrijeme u koje to vjernici, zbog opravdanog razloga, traže, ali se preporučuje da se na svetu pričest pristupa u samom euharistijskom slavlju ili u vrijeme mise (kan. 918). Ne može se, međutim, uvijek sudjelovati u misi, a vjernik želi i ima mogućnost za pričest. Takva bi situacija bila ako uopće nema svećenika koji bi slavio misu, ili nekome nije moguće biti nazočan na mjestu gdje se misa slavi, ili u vrijeme kad se misa slavi, a presveta euharistija se tu čuva i ima netko tko je ovlašten da vjernicima dijeli svetu pričest. Može se, npr., raditi o bolesnicima koji ne izlaze iz kuće, ili ne mogu izaći u vrijeme kad se slavi misa; ili o osobama koje su vezane za radno vrijeme, ili imaju druge obveze koje moraju izvršavati u vrijeme kad se slavi misa. Opravdan je razlog da im se u takvim prilikama pričest dijeli izvan mise. Onaj tko se pričestio, bilo u misi ili izvan mise, može istoga dana iz pobožnosti još jednom pristupiti na pričest, ali samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje (kan. 917). A izvan mise može se netko istoga dana ponovno pričestiti samo ako se nađe u životnoj pogibelji (kan. 921, § 2).

Sveta pričest se vjernicima redovito dijeli pod prilikama kruha, ali se može, sukladno odredbama bogoslužnih zakona ili propisa, dijeliti pod objema prilikama, tj. pod prilikama kruha i vina, a ako zahtijeva potreba, npr. kad bolesnik ne može uzimati ništa čvrsto, može se dijeliti i samo pod prilikom vina (kan. 952).

Što se tiče mogućnosti uzimanja pričesti na ruke  ili u usta, o tome odluku za svaku zemlju treba donijeti dotična biskupska konferencija. U Hrvatskoj biskupska konferencija dopustila je da se pričest može vjernicima koji to žele dijeliti na ruke, a kao redoviti način ostaje pričešćivanje u usta.

Dob prikladna za prvo primanje svete pričesti smatra se ona kad dijete dođe do uporabe razuma, a to redovito biva oko 7. godine života. Zahtijeva se da djeca koja pristupaju prvoj pričesti imaju dovoljno znanja, i da prema dostignutom stupnju svoga shvaćanja razumiju otajstvo Kristovo, te da budu brižljivo pripremljeni da mogu s vjerom i pobožno primiti Gospodinovo Tijelo (kan. 913, § 1). Ako se dijete nalazi u smrtnoj pogibelji, presveta euharistija mu se može podijeliti i prije navršene dobi od 7 godina, samo ukoliko shvaća da se Kristovo Tijelo razlikuje od obične hrane (kan. 913, § 2).

Dužnost je u prvom redu roditelja djece, ili onih koji roditelje zamjenjuju, te župnika, voditi brigu da se djeca koja su stekla sposobnost služenja razumom dolično priprave i što prije, prethodno obavivši sakramentalnu ispovijed, prime prvu svetu pričest. Župnik je dužan paziti da se ne pričešćuju i ne pripuštaju na prvu pričest djeca koja nisu stekla sposobnost da se služe razumom, bez obzira u kojoj su dobi života, kao ni ona koja, prema njegovu sudu, nisu dovoljno pripravljena za dolično primanje sakramenta svete pričesti (kan. 914). Prva pričest se redovito obavlja u župi u kojoj roditelji djeteta, ili tko ih zamjenjuje, imaju prebivalište (stalno mjesto boravka) ili boravište (mjesto u kojem privremeno borave), ali se može primiti i u bilo kojoj drugoj župi, osobito ako je u njoj obavljena potrebna pouka i priprava za prvu svetu pričest. Za obavljanje prve pričesti izvan vlastite župe potrebno je imati potvrdu o prikladnosti od vlastitog župnika, jer na njega spada da na to pazi.

Što se tiče prve pričesti odraslih osoba, razumljivo da prije tog čina trebaju biti temeljito poučeni u vjeri i o euharistiji, da pristupe na sakramentalnu ispovijed i da prime sakrament potvrde, ako ga dotad nisu primili. Odraslim novokrštenicima pričest se podjeljuje u svetoj misi ili u obredu u kojem primaju sakramente krštenja i potvrde.

Kada je riječ o bolesnicima, treba razlikovati slučajeve bolesti općenito i slučajeve kad se netko nalazi u smrtnoj pogibelji. Za bolesnike općenito u pogledu primanja pričesti vrijedi što i za zdrave vjernike. Jedino je, kako smo već vidjeli, za njih ublažen euharistijski post, te u slučaju potrebe mogu pričest primiti pod prilikom vina.

Vjernicima koji se nađu u smrtnoj pogibelji pričest treba podijeliti kao popudbinu, tj. okrepu duše Tijelom i Krvlju Kristovom za putovanje u vječni život. Bez obzira na uzrok smrtne pogibelji, bila to teška bolest, nesretan slučaj, podvrgavanje teškoj operaciji, vjernici se trebaju okrijepiti svetom pričešću kao popudbinom (kan. 921, § 1). Ako je u stanju, može zatražiti popudbinu osoba koja se nalazi u smrtnoj pogibelji, ili se trebaju pobrinuti da tim osobama popudbina bude podijeljena u pravo vrijeme oni koji skrbe o bolesniku, bilo ukućani i rodbina, bilo katoličko zdravstveno osoblje u bolnicama. Dužnost je i pravo župnika, župnog vikara i bolničkog kapelana da nose i podjeljuje vjernicima presvetu euharistiju kao popudbinu, a u potrebi to može i mora učiniti svaki svećenik i drugi služitelj svete pričesti (kan. 911, § 1-2). Svi oni trebaju brižno paziti da se popudbina podijeli dok su bolesnici ili osobe koje se nalaze u smrtnoj pogibelji još pri potpunoj svijesti (kan. 922). Popudbina se može dijeliti u svako doba, a Rimski obrednik preporučuje da se popudbina, po mogućnosti, prima pod misom, tako da se bolesnik može pričestiti pod objema prilikama.

Tko je svjestan svoje nedostojnosti za pristupanje na pričest zbog teškog grijeha u kojem se nalazi, mora se sam suzdržati od primanja pričesti. A ima slučajeva kad, prema kanonskom pravu, posvećeni služitelji trebaju nekomu uskratiti svetu pričest, ako joj pokušava pristupiti. Naime, ne smiju posvećeni služitelji pričesti dopustiti primanje svete pričesti onima kojima je izrečena ili proglašena kazna izopćenja iz Crkve, ili kazna zabrane bogoslužja, kao ni onima koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu (kan. 915).

Rjeđe se događa da nekomu bude izrečena ili proglašena kazna izopćenja ili zabrane bogoslužja, i da se zbog toga takvomu ne može dopustiti primanje svete pričesti, ali se može dogoditi da pričest treba nekomu uskratiti zbog tvrdokornog ustrajavanja u očito teškom grijehu. Da bi se u takvim slučajevima nekoga odbilo od pričesti, mora se raditi o teškom grijehu, da grijeh na vani bude očit ili javno poznat, i da dotični tvrdokorno ostaje ili ustrajava u tom grijehu. Mogu se, kao primjer, navesti osobe samo civilno vjenčane; crkveno vjenčane i razvedene osobe koje su ponovno stupile u civilni brak; osobe koje žive u priležništvu ili konkubinatu; ili osobe ogrezle u teškim zlodjelima, kao što su razbojstva, raspačavanje droge i sl., koja su javno poznata i od kojih te osobe ne odustaju. Takvim se osobama sveta pričest mora uskratiti.