Franjevačke obljetnice. Pjesma stvorova - Povijesni, biblijski i teološki pogled

Fra Darko Tepert

Svi koji se nadahnjuju na karizmi svetoga Franje, od 2023. godine obilježavaju veliku obljetnicu kraja njegova života i važnih događaja koji su s time povezani. Tako smo se 2023. godine spomenuli 800. obljetnice kako je sv. Franjo napisao franjevačko Pravilo i kako je proslavio Božić u Grecciu, prošle godine njegovog primanja svetih rana na brdu La Verna, a sljedeće godine spomenut ćemo se 800. obljetnice njegova preminuća. Ove godine obilježavamo 800. obljetnicu nastanka Pjesme stvorova, koja se još naziva i Pjesma brata Sunca.

Pjesma stvorova sv. Franje Asiškoga ostaje remek-djelo koje povezuje osobno iskustvo, liturgijsku tradiciju i teološku dubinu. Da bismo je razumjeli u povijesnom i kulturnom kontekstu, potrebno je vratiti se u vremenski okvir ranoga 13. stoljeća, kada su se u zapadnoj Europi intenzivirali pokreti duhovne obnove, propovijedanja i novog odnosa prema siromaštvu. Franjo nije djelovao u vakuumu: on je reagirao na društvene nepravde, aristokratsku moć i klasične oblike religiozne otuđenosti. Njegov poziv na siromaštvo i bratstvo bio je, za suvremenike, često radikalan — i zato ponekad shvaćen kao prijetnja postojećim poretkom. U tom okružju Pjesma stvorova nastaje kao izraz duhovne jasnoće i hrabrog svjedočanstva: iznutra građena ljubav prema Bogu prelijeva se u ljubav prema svemu što Bog stvara. S obzirom na to da je tekst pisan na narodnom jeziku, a ne na latinskom, on otvara prostor široj populaciji i postaje most između klasične teološke refleksije i pobožnosti malenih ljudi.

Povijesni izvori koji opisuju Franjin život, kao i povijest prenošenja Pjesme putem srednjovjekovnih rukopisa, ukazuju na to da je pjesma doživjela različite verzije. U jednoj dimenziji, to je literarni dokument koji svjedoči o jeziku vremena; u drugoj, to je liturgijski i hvalospjevni tekst koji je mogao biti pjevan i recitiran u bratstvu i šire. Uočavanje takvih dinamika pomaže shvatiti kako Pjesma nije izolirani poetski čin nego živi element vjerskog iskustva koji se uklapa u praksu molitve i dnevnih hvalospjeva Franjine braće. Franjo nije filozof koji traži apologetski jezik; on je mistik koji kroz slike i osjećaje poziva vjernike da ponovo otkriju divljenje pred stvorenjem i zahvalnost Stvoritelju. Na taj način povijesni sloj otkriva i pastoralnu dimenziju: Pjesma je namijenjena srcima koja trebaju poticaj da ljube Boga u svemu.

Biblijska ukorijenjenost Pjesme stvorova očita je; njezin jezik i slike jasne su parafraze psalama, osobito Psalma 148, ali se očito nadahnjuju i na Evanđelju. Franjo prepoznaje u svakom vidljivom stvorenju trag Stvoritelja: sunce i mjesec, voda i zemlja, vjetar i vatra ne nisu cilj govora, nego oni svjedoče o Bogu. To je tipično biblijsko poimanje: stvoreno je dobro i njegov zadatak je da hvali Stvoritelja. Franjo ne pomišlja na panteističko poistovjećivanje stvorenja s božanstvom; on inzistira na odnosu — stvorenje kao glas zahvalnosti i hvalospjeva Bogu. Biblijska dimenzija Pjesme očituje se i u obliku molitve koja povezuje psalamsku strukturu s jednostavnim pučkim jezikom: tako se Objava prenosi preko svakodnevnih slika i životnih ritmova, dostupna svima.

Teološki pristup Pjesmi zahtijeva promišljanje nekoliko ključnih tema: stvaranje i providnost, odnos materije i duha, Kristologija i eshatologija. Franjo jasno afirmira dobrotu stvaranja — protiv svake hereze koja bi materijalni svijet smatrala inherentno zlim. To ne znači da stvorenje prihvaća bez kritike; upravo suprotno — priznavanjem vrijednosti stvorenja Franjo naglašava odgovornost i moralnu obvezu čovjeka prema svijetu. Unutar kršćanske teologije, takav pogled leži blizu sakramentalnog doživljaja: materijalno je prostor Božje objave i milosti. Stvorenja postaju kanali koji upućuju k Bogu, a ne autonomne realnosti kojima se treba prikloniti ili još manje pokloniti.

Eshatološki ton Pjesme također je bitan za razumijevanje njezinog teološkog značenja. Spominjanje smrti kao „sestre“ i molba za oprost pokazuju da Franjo ne promatra povijest izolirano: ona je put prema punini. Smrt se, u svjetlu Kristova uskrsnuća, ne definira isključivo kao kraj nego kao prijelaz i mjesto susreta s Bogom. Oprost pak djeluje pomirujuće: on razbija krug osvete i vraća odnos u razinu zajedništva. Taj je spoj teologije stvaranja i nade ono što Pjesmu čini potpunom: svijet je i u svojoj svakodnevici upućen na konačnu obnovu u Bogu.

Analiza bratskih i sestrinskih odnosa u tekstu otvara etičke implikacije: nazvati stvorenja braćom i sestrama nije samo poetska figura, nego poziv na konkretnu odgovornost. Bratstvo implicira brigu, dijeljenje i pravednost — paradigmu koja mijenja način kako ljudske zajednice tretiraju prirodu i jedni druge. To je transformativna teologija: od pojedinačnog osjećaja divljenja do strukturalne promjene odnosa i prakse. Povijesna recepcija ove poruke potvrđuje njezinu snagu: kroz umjetnost, liturgiju i pastoral ona je oblikovala brojne oblike kršćanskog života.

Od povijesne dokumentacije do recepcije u umjetnosti, Pjesma stvorova igrala je važnu ulogu u oblikovanju europske religiozne mašte. U ikonografiji renesanse i baroka, motivi Franjina odnosa sa svijetom često su prikazivani s osobitim naglaskom na harmoniju između svetaca i prirode: pejzaži s pticama, poljima i stablima služe kao pozadine u kojima se očituje božanska milost. U literaturi, pjesnici su često preuzimali motive bratstva i sestrinstva koji iz Pjesme proizlaze, oblikujući tako trajnu simboliku koja prelazi granice religioznog diskursa i ulazi u kulturni imaginarij.

Teološki diskurs o Pjesmi uključuje i rasprave o odnosu čovjeka i stvorenja u svjetlu Kristova utjelovljenja. Utjelovljenje, po kojem Bog postaje tijelo i ulazi u povijest, potvrđuje vrijednost stvorenja. Franjo, koji je kroz stigme proživio misterij Kristova preobražaja, vidi u svemu stvorenom poziv na otajstvo: tijelo nije nužno zlo, kako su to neki vidjeli, nego mjesto susreta s Božjom ljubavlju. To se očituje i u njegovu poimanju siromaštva koje nije nihilističko nego afirmativno — siromaštvo u službi ljubavi, tjelesnosti i služenja.

U suvremenom teološkom diskursu Pjesma stvorova često se koristi u raspravama o ekologiji i etici stvaranja. Teolozi ističu kako Franjina pjesma nije sentimentalni opis prirode nego radikalna afirmacija odgovornosti: kad stvorenja postanu braća i sestre, mi imamo obvezu djelovati pravedno. U praksi, to znači da liturgijska i pastoralna upotreba Pjesme može potaknuti konkretne inicijative — od obrazovanja do javnih politika — koje štite okoliš i podupiru najslabije. Takav pristup pokazuje da teologija ovdje prelazi u etiku i potiče društvenu promjenu.

Kad govorimo o povijesnoj vjerodostojnosti i jezičnoj težini teksta, ne smijemo zanemariti fenomen raznih rukopisnih varijanti. Različite verzije Pjesme zabilježene su u lokalnim običajima i bratstvima, a svaka verzija nosi specifičan stil i nijansu. Filološka analiza tih prijepisa omogućuje bolji uvid u širenje pobožnosti i način na koji su lokalne zajednice prihvaćale Franjin poziv. Tekst nije statičan artefakt nego živa stvarnost koja se prilagođavala i rasla zajedno sa zajednicama koje su je pjevale i prenosile.

Zaključno, povijesni, biblijski i teološki sloj Pjesme stvorova čine neraskidivu mrežu koja poziva na promjenu pogleda i načina življenja. Kao povijesni dokument svjedoči o hrabrosti jedne duhovne promjene; kao biblijska formulacija prenosi psalamski duh u nove životne prakse; kao teološki tekst nudi okvir u kojem se materijalno ne obesmišljava nego uzvišava kao put prema Bogu. Ta višeslojnost čini Pjesmu relevantnom danas — nije tek arhivski artefakt, nego aktivni poticaj za život u zahvalnosti i odgovornosti prema svemu stvorenom.