Nicejski sabor 325. godine
Marito Mihovil Letica
Ove godine, 2025., Katolička Crkva svečano obilježava 1700. obljetnicu Nicejskoga sabora ili koncila. Dotični veliki jubilej obilježavaju i pravoslavne Crkve, također i znatan broj protestantskih Crkava i vjerskih zajednica. Nicejski sabor, održan 325. godine, slavi se na kršćanskome Zapadu i Istoku jer je posrijedi prvi ekumenski (sveopći) sabor, koji je okupio biskupe iz cijeloga Rimskog Carstva.
Treba reći da je 4. stoljeće jedno od razdoblja koje s pravom držimo temeljnima u povijesti Crkve. Na početku toga stoljeća bili su najžešći progoni kršćana, Dioklecijanovi progoni, nakon čega je došao veliki Konstantinov obrat 312. godine, te su tzv. “Milanskim ediktom” iz 313. kršćanstvo i sve druge religije dobile pravni položaj jednak položaju rimskoga poganstva, koje je prestalo biti službenom religijom. Pred kraj 4. stoljeća, 380. godine, car Teodozije I. Veliki objavio je sa suvladarima Gracijanom i Valentinijanom II. “Solunski edikt”, čime je, prema pretežitim interpretacijama, kršćanska vjera proglašena jedinom priznatom religijom u Rimskome Carstvu, ali treba napomenuti da u novije vrijeme ima povjesničara koji takvo tumačenje smatraju upitnim.
Nicejski sabor (koji se preciznije spominje i kao Prvi nicejski sabor) sazvao je rimski car Konstantin I. Veliki, a održao se u Niceji (Nikeji) u Bitiniji u današnjoj Turskoj. Car je na Sabor pozvao svih 1800 biskupa iz čitave Crkve na kršćanskome Istoku i Zapadu, u cijeloj ekumeni, ali je pristiglo oko 300 biskupa, uglavnom s Istoka jer su se u tome dijelu kršćanskoga svijeta vodile najgorljivije teološke rasprave. Na Nicejski sabor došli su i izaslanici (legati) pape Silvestra I.
Sabor je sazvan ponajvećma zbog kristoloških prijepora. Naime, svećenik Arije iz Aleksandrije naučavao je da Sin, premda savršen, nije istobitan s Ocem, nego je tek stvorenje Očevo. Time je Arije, neovisno o svojim namjerama, zanijekao samu srž kršćanstva kao monoteističke religije.
Ariju su se suprotstavili aleksandrijski biskup Aleksandar i đakon Atanazije Aleksandrijski (koji će 328., nakon smrti biskupa Aleksandra, postati njegov nasljednik i preuzeti biskupski štap). Aleksandar i Atanazije branili su na Nicejskome saboru pravovjerno učenje da je Sin istobitan (grč. “homoousios”) s Ocem, te da nije stvoren, nego je od vječnosti rođen od Oca.
Nije moguće u ovome prilogu spomenuti sve zaključke Nicejskoga sabora pa ćemo se zadržati na glavnima.
Osuđeno je i odbačeno arijansko krivovjerje i Sabor je potvrdio učenje da je Isus, Sin, istobitan s Bogom, Ocem, te da je Sin rođen, a ne stvoren. Nakon mjesec dana zasjedanja Sabor je donio tekst “Nicejskoga vjerovanja” u koje su ušle spomenute istine kršćanske vjere. Time je postavljen temelj kasnijemu “Nicejsko-carigradskome vjerovanju” koje danas prihvaća i ispovijeda većina kršćanskih Crkava na Istoku i Zapadu.
Uz to je određeno vrijeme slavljenja Uskrsa neovisno o židovskome blagdanu Pashi ili Pesahu: Uskrs uvijek dolazi u nedjelju nakon prvoga proljetnoga punog Mjeseca. Treba reći i da su donesene uredbe o crkvenoj disciplini, o stanovitim odnosima u hijerarhiji unutar Crkve, o zabrani nekih praksi i običaja i tomu slično.
Premda nije okončao sve probleme zbog kojih je sazvan, Nicejskomu saboru pripada osobito mjesto u povijesti Crkve jer je prvi u nizu ekumenskih sabora, koji su znatno utjecali na razvoj sveopće Crkve i kasnije razdvojenih kršćanskih Crkava.
