Matija Petar Katančić - prevoditelj Svetoga pisma, književnik i leksikograf

Marito Mihovil Letica

Ove godine obilježavamo nekoliko okruglih ili jubilejskih obljetnica naših zaslužnih jezikoslovaca, književnika i prevoditelja Svetoga pisma, koji ponajprije bijahu – što je posebno važno istaknuti – katolički redovnici i svećenici. Već sam u programu Vatikanskoga radija govorio o isusovcu Bartolu Kašiću, kojemu je opravdano pridijeljen naslov “otac hrvatskoga jezikoslovlja”, a ove mu je godine 450. obljetnica rođenja i 375. godišnjica smrti. Sada će biti riječi o franjevcu Matiji Petru Katančiću, kojemu je 275. obljetnica rođenja i 200. godišnjica smrti.

Matija Katančić rodio se u Valpovu 12. kolovoza 1750. Školovao se u Pečuhu, Budimu, Baji i Segedinu, a u Baču u Bačkoj završio je franjevački novicijat, nakon čega je uzeo ime Petar. Za svećenika je zaređen 1775. u Đakovu. Studij filozofije i teologije završio je u Osijeku 1778. godine. Nakon što je na Filozofskome fakultetu u Budimu studirao poetiku, retoriku i estetiku, radio je kao profesor na franjevačkoj gimnaziji u Osijeku, a zatim na arhigimnaziji u Zagrebu. Godine 1795. imenovan je sveučilišnim profesorom starina (što uključuje arheologiju i staru geografiju) te numizmatike na Filozofskome fakultetu u Pešti, gdje je istodobno bio kustosom Sveučilišne biblioteke. Godine 1800. prisilno je umirovljen zbog određene premorenosti i poteškoća psihičke naravi. Nakon toga je kao izopćenik živio u franjevačkome samostanu u Budimu, gdje je i umro 23. svibnja 1825.

Matija Petar Katančić bijaše polihistor ili svestranik, koji je dao vrijedne plodove u mnogobrojnim i mnogovrsnim znanstvenim područjima. Etničkim karakterom narodâ na Balkanu bavio se u djelu koje sadržava filološka istraživanja pradavne domovine Hrvata, istraživao je starine i geografiju hrvatskih krajeva u rimsko doba, pisao o numizmatici, a smatraju ga i začetnikom moderne hrvatske arheologije. Poetičkim, estetičkim i književnopovijesnim temama opširnije se bavio u latinskome djelu “Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike”. U rukopisu je ostao njegov hrvatsko-latinski i latinsko-hrvatski rječnik, koja djela uz leksičko blago iz hrvatske književne baštine sadržavaju i mnogobrojne dijalektno obilježene riječi, uzrečice, novotvorenice, frazeme i zagonetke, pri čemu je Katančić podastro prvu sustavniju etimološku obradu.

Osobito je važno istaknuti da je Matija Petar Katančić prvi prevoditelj u cijelosti objavljenoga Svetoga pisma na hrvatskome jeziku. Prijevod je nakon Katančićeve smrti priredio za tisak njegov subrat franjevac Grgur Čevapović, provincijal slavonske Pokrajine sv. Ivana Kapistrana. Godine 1831. objavljen je prijevod “Svetoga pisma starog zakona” i “Svetoga pisma novog zakona”. Katančić je pisao, kako je sâm istaknuo, “bosanskim dijalektom”, tj. bosanskim štokavsko-ikavskim govorom, koji je u ono doba bio jezik slavonske književnosti. Treba napomenuti da je i Bartol Kašić, rodom čakavac s otoka Paga, za budući zajednički jezik izabrao ilirski ili hrvatski jezik bosanskoga izgovora, kojim su se služili tamošnji franjevci.

Naposljetku treba reći da je Matija Petar Katančić, uz subrata Andriju Kačića Miošića u Dalmaciji, najvažnija osoba hrvatskoga prosvjetiteljstva u 18. stoljeću. Znatno je utjecao na naraštaje brojnih sljedbenika. Završavamo Katančićevim riječima, postumno objavljenima u njegovu prijevodu Svetoga pisma: “Sa svojim narodom živiti i umriti, od svega srca želim.”