Blaženi Adolf Kolping i Kolpinško djelo od 1849. do danas. Katolička djetićka društva u Hrvatskoj

Miroslav Salopek

Osim Katoličkoga djetićkog društva u Zagrebu, postojala su djetićka društva i u drugim hrvatskim gradovima. Postanak, povijest i djelovanje djetićkih društava u drugim hrvatskim gradovima nisu dovoljno istraženi. U ovom prikazu donosimo samo najosnovnije podatke o pojedinim djetićkim društvima u Hrvatskoj, koja su djelovala kraće ili dulje vrijeme.

Prve vijesti o postojanju djetićkoga društva u Hrvatskoj, osim u Zagrebu, potječu iz njemačkoga djetićkog lista „Rajnski narodni list“ iz 1866. godine. Samo nekoliko mjeseci nakon smrti Adolfa Kolpinga list u travanjskome broju donosi popis katoličkih djetićkih društava u 80 gradova Habsburške Monarhije. Prema tom popisu Ugarska je imala djetićka društva u 17 gradova, a Hrvatska u Zagrebu i Osijeku.

U popisu zemalja Austro-Ugarske u kojima se nalaze djetićka društva Hrvatska je bila na 12. mjestu. U tom popisu navode se i godine osnivanja društava pa tako piše da je društvo u Agramu (Zagrebu) utemeljeno 1855., u Požegi 1899., u Novoj Gradiški 1898., u Đakovu 1902., a u Vukovaru 1904. godine. Zanimljivo je da se tu ne spominje društvo u Varaždinu za čije je osnivanje podnesena molba Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi 1898. godine. Sigurno je, međutim, da je Djetićko društvo u Varaždinu osnovano 1906. godine jer su Pravila (Statut) Katoličkoga djetićkog društva u Varaždinu prihvaćena na skupštini koja je održana 22. travnja 1906. i na kojoj je KDD utemeljen. Kao predsjednik potpisan je Luka Lovrenčić, trgovac i graditelj kotura.

Dosta podataka imamo o osnivanju Katoličkoga djetićkog društva u Vukovaru. Molba Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi da se odobri osnivanje Katoličkoga djetićkog društva u Vukovaru podnesena je 29. ožujka 1904. Molbu je u svojstvu predsjednika potpisao o. Solan Matković koji je bio vjeroučitelj, a uz molbu predao je i određene priloge: 1. Pravila Katoličkog djetićkog društva; 2. Odluku prečasnog Biskupskog ordinarijata iz Đakova o osnivanju novog društva koju je potpisao dr. Antun Voršak. Ujedno je oca Solana Matkovića imenovao za predsjednika, a o. Bonaventuru Cagašeka za potpredsjednika Društva.; 3. Privolu župnog ureda u Vukovaru izdanu 17. ožujka 1904. s potpisom o. Adjuta Spačeka, upravitelja župe.; 4. Dozvolu Provincijalata u Zagrebu koju je potpisao o. Vendelin Vošnjak. Godinu dana nakon utemeljenja Katoličkoga djetićkog društva u Vukovaru održana je prva godišnja skupština. Prema podatcima s te skupštine, Društvo je imalo 218 članova.

U zapisnicima sa sjednica uprave KDD-a iz Zagreba vidimo da su katolička djetićka društva postojala i u nekim drugim mjestima. Tako se spominje mjesto Gudovec pokraj Bjelovara, a posebno Društvo u Ivanić-Gradu s čijim su se članovima zagrebački djetići međusobno posjećivali i družili. U Arhivu KDD-a u Zagrebu nalaze se „Pravila Katoličkog pomoćničkog Udruženja u Bačkoj Palanci. Osnovano 1905. godine“, a u zapisnicima KDD-a u Zagrebu nalazi se i nekoliko bilježaka o postojanju djetićkog ili njemu sličnog društva i u Banjoj Luci 1919. godine.

Vratimo se sada Katoličkom djetićkom društvu u Zagrebu. Obrazovanje članova Katoličkoga djetićkog društva u Zagrebu temeljilo se na konceptu oca djetića Adolfa Kolpinga, a to su bila predavanja. Predavanja su jedan od glavnih stupova na kojima počivaju izgradnja i obrazovanje članova. Iz arhivske je građe vidljivo da su prevladavale teme socijalnog značaja. Takva predavanja po svojim temama i suvremenosti imala su veliku važnost za djetiće. U redovitosti predavanja bilo je velikih oscilacija, od razdoblja u kojima su predavanja izostajala do urednih mjesečnih planova s predavanjima svakog tjedna. Unatoč svim prekidima u predavanjima i nedorečenostima s obzirom na sustavno izgrađivanje svojih članova možemo zaključiti da je Katoličko djetićko društvo bilo ogledalo socijalnog nauka Crkve onoga vremena.

Već 1856. godine u Katoličkom djetićkom društvu u Zagrebu utemeljena je „produžena škola za djetiće“. Među predmetima koji su se podučavali bili su pjevanje, crtanje (geometrijsko crtanje), povijest, hrvatski jezik i slovnica, prirodopis, krasopis, račun, vjeronauk. Premda je „Djetićka produžena škola“ trajala otprilike do 1871. godine, svijetao je primjer idealizma i svestranog nastojanja oko izobrazbe djetića kao budućih obrtnika. Produžena škola očitovala je i neke nedostatke. Naime, program je težio više za srednjoškolskim obrazovanjem, a manje za stručnim produbljivanjem općeobrtničkih interesa i potreba. Nakon formalnog prestanka rada produžene škole u Društvu se učio njemački jezik neprekidno do 1939. godine.

Važno mjesto Društva u Zagrebu imala je knjižnica. Na prve vijesti o djetićkoj knjižnici nailazimo 1861. godine. Broj naslova za posuđivanje nije bio velik, ali to se stanje popravilo 1876. godine, kada se Djetićko društvo učlanilo u „Društvo sv. Jeronima“, a posebno 1896. godine, kada se Društvo učlanilo u „Maticu hrvatsku“. Na taj je način Društvo primalo izdanja obaju nakladnika pa se broj knjiga na hrvatskom znatno povećao. Nažalost, nije poznato kolika je bila kulturna misija djetićke knjižnice, pogotovo ne u njezinoj bitnoj ulozi, a to je čitanje socijalne katoličke literature. Nakon ukinuća Društva 1944., knjige iz djetićke knjižnice preseljene su u Župu sv. Blaža u Zagrebu, zaslugom predsjednika KDD-a dr. Mije Selca i predstojnika i potpredsjednika KDD-a Pavla Mušaka.

Katoličko djetićko društvo u Zagrebu, financijski gledano, uglavnom je jedva vezalo kraj s krajem. Ipak su ustrajnim radom uspjeli nabaviti sve što je bilo potrebno za funkcioniranje društva. Kad promatramo financijske nedaće Katoličkoga djetićkog društva, vidimo da su i druga djetićka društva imala sličnu sudbinu. Od članarine se nije mogla pokrivati ni najamnina za prostorije pa su društva ovisila o svojim dobrotvorima. Nerijetko su djetići posezali i za drugim izvorima prihoda. Tako su organizirali priredbe i zabave i na taj način prikupljali sredstva za opstanak. Ipak Katoličko djetićko društvo u Zagrebu imalo je dar Božje providnosti. Bila je to primjerice odluka biskupa Jurja Haulika da djetićima pri osnivanju daruje novčanu fundaciju od 5.000 forinti koja je omogućila opstanak Društvu.

Katoličko djetićko društvo u Zagrebu iznjedrilo je iz svojega članstva niz poznatih i značajnih osoba, a istaknuli su se svojim radom u Crkvi, društvu i kulturi. Prvo moramo ponovno istaknuti zasluge onih koji su osnivali Katoličko djetićko društvo i prvi poučavali djetiće. Na primjer, Fidelis Höpperger, prvi predsjednik, iako stranac, našao je u Hrvatskoj svoju drugu domovinu, a u djetićkom društvu svoj drugi dom. Čovjek koji se gotovo istrošio za Katoličko djetićko društvo u Zagrebu ostao je potpuno zaboravljen. Nikakvo obilježje u gradu Zagrebu, za koji je učinio toliko dobra, ne podsjeća na toga čovjeka. On nema ni trga ni ulice, a nijedna crkvena ustanova ne nosi njegovo ime. Nadalje treba podsjetiti na prve učitelje djetića: jezikoslovca Vjekoslava Babukića, povjesničara Matiju Mesića i učitelja Petra Zoričića.

Vrlo je bitno bilo i djelovanje pjevačkoga zbora. Četveroglasno zborno pjevanje imalo je redovito lijep uspjeh kod publike. Još veće uspjehe od pjevačkog zbora postigao je tamburaški orkestar. Javni nastupi i gostovanja orkestra u raznim prigodama pokazuju da je „tamburanje“ u Društvu dosegnulo tehnički i umjetnički visoku razinu. Istaknuti ravnatelji bili su Josip Zagorelec, Josip Augustin te Rok Šimunaci koji je bio i priznati skladatelj.

Ipak, među svim djetićima, najpoznatiji je poslije postao Krešo Golik, filmski i televizijski redatelj. Dvije je godine (1940. – 1942.) bio i tajnik KDD-a. O njegovim uspjesima nije potrebno mnogo govoriti. Dovoljno je reći da je režirao kultni film „Tko pjeva zlo ne misli“ i isto tako uspješnu TV seriju „Gruntovčani“.

Prvi svećenik koji je izišao iz redova djetića bio je isusovac Franjo Bortas. Na mladoj misi koju je Franjo Bortas služio 24. kolovoza 1937. u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, bili su nazočni i djetići. U njihovo ime djetićki brat Juraj Kožić pozdravio je nekadašnjeg druga i majstora postolara uručivši mu prigodan dar. Franjo Bortas umro je mučeničkom smrću deset godina poslije u logoru Stara Gradiška, 7. lipnja 1947., kamo su ga zatvorile komunističke vlasti pod optužbom da je navodno pomagao svojem bratu – ustaši. Drugi svećenik iz redova Katoličkoga djetićkog društva bio je Živko Mihelčić, primljen u Djetićki dom kao strojobravarski kalfa 1941. godine, premda je već bio izvanredni student Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Uz izuzetan trud i zalaganje uspio je završiti Bogoslovni fakultet. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1947. godine. Treći svećenik iz redova djetića, Nikola Petrović, primljen je u Djetićki dom kao dvadeset četverogodišnji krojački kalfa 14. siječnja 1938. godine. Petrović je zajedno sa Živkom Mihelčićem upisao Bogoslovni fakultet u Zagrebu 1941. godine i teško ga završio. U svoj je Osobnik zapisao: „Od djetinjstva sam imao volju učiti za svećenika, ali su me gurnuli u zanat“. Nikola Petrović zaređen je za svećenika 29. lipnja 1948.

Drugi svjetski rat i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske onemogućili su daljnji razvoj Katoličkoga djetićkog društva. Uz mnoge organizacijske i novčane teškoće Društvo je uspjelo održavati Konvikt za četrdesetak članova podmlatka – to jest šegrta. U predvečerje 90. obljetnice postojanja Katoličkoga djetićkog društva u Zagrebu, 14. studenoga 1944., odlukom Redarstvene oblasti za grad Zagreb broj 66823-I-G-1944. do daljnjega se zabranjuje svako poslovanje i djelovanje Domu Katoličkoga djetićkog društva u Zagrebu, Pejačevićev trg 15, uz rok žalbe od 14 dana. U trenutku ukidanja Katoličkoga djetićkog društva u Zagrebu Društvo je, osim 40 članova naučnika, pitomaca konvikta, imalo 9 aktivnih članova i dva kandidata, dok je oko 30 članova bilo po raznim bojištima u domovini i izvan nje.