Franjevačke obljetnice. Pjesma stvorova - Vjetar, voda, vatra i zemlja

Fra Darko Tepert

U središnjem dijelu Pjesme stvorova sveti Franjo spominje četiri elementa prirode: vjetar, vodu, vatru i zemlju. Taj dio glasi:

“Hvaljen budi, moj Gospodine, za brata Vjetra,

  za zrak i oblak i vedro i svako vrijeme,

  po kojem uzdržavaš stvorove svoje.

  Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru Vodu,

  koja je korisna vrlo i ponizna i dragocjena i čista.

  Hvaljen budi, moj Gospodine, za brata Ognja,

  po kojemu noć rasvjetljuješ:

  i on je lijep i mio i snažan i jak.

  Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu,

  majku Zemlju

  koja nas uzdržava i nama upravlja

  i izvodi plodove razne i šareno cvijeće i travu.”

Franjo se ovdje oslanja na tadašnje razumijevanje svemira, koje je bilo duboko ukorijenjeno u filozofsku i medicinsku tradiciju srednjega vijeka. Četiri elementa smatrala su se osnovnim sastavnicama svijeta, ali i čovjekova tijela. Kroz njih se tumačilo zdravlje, ravnoteža i sklad. Franjo ih, međutim, ne spominje u tehničkom ili znanstvenom smislu, nego ih uključuje u hvalospjev Bogu, dajući im duhovnu i teološku dimenziju. On ih ne promatra kao apstraktne sile, nego kao braću i sestre koji zajedno s čovjekom čine jednu veliku obitelj stvorenja.

Vjetar, zrak i oblaci spomenuti na prvom mjestu. Vjetar je pokretan, neuhvatljiv i snažan. U biblijskoj tradiciji on često simbolizira Duha Svetoga. Prema Ivanovu evanđelju „Duh puše gdje hoće“ (Iv 3,8). Vjetar pokreće, donosi promjenu, širi plodnost, donosi kišu, razgoni oblake. Franjo prepoznaje u vjetru moć Božju, ali ne kao prijetnju, nego kao znak slobode i dinamike. Vjetar podsjeća čovjeka da nije gospodar svega, da postoje sile koje nadilaze njegovu kontrolu. No upravo u toj nemoći leži prostor povjerenja: čovjek uči predavati se Božjoj providnosti. Kad Franjo naziva vjetar bratom, pokazuje da se i ono neuhvatljivo može doživjeti kao dar i kao blizina.

Voda, sestra voda, zauzima posebno mjesto u Pjesmi. Ona je „vrlo korisna, ponizna, dragocjena i čista“. Te četiri oznake otkrivaju kako Franjo vidi srce prirode: voda je izvor života, neophodna svemu što diše. Ona pere, gasi žeđ, natapa zemlju i omogućuje rast. Ponizna je jer teče prema dolje, ne odupire se, nego uvijek pronalazi put. Dragocjena je jer bez nje nema života, a čista jer u svojoj biti nosi sliku krsne vode koja pere grijeh i rađa novim životom. U liturgijskom iskustvu Crkve, voda je uvijek znak Božje milosti. Franjo osjeća njezinu blizinu i svakodnevno značenje: kao čovjek koji je hodao bos, koji je putovao i živio jednostavno, znao je koliko voda znači. Njegov opis vode pokazuje i osobnu zahvalnost, i teološku dubinu.

Oganj, brat oganj, drugačiji je od vode, ali jednako dragocjen. On „rasvjetljuje noć i lijep je, snažan i silan“. U Franjino vrijeme vatra je bila središte doma, simbol topline, okupljanja i sigurnosti. Ona grije, daje svjetlo i štiti od tame. U biblijskoj predaji vatra je i znak Božje prisutnosti: gorući grm u kojem Bog govori Mojsiju, plameni stup koji vodi narod kroz pustinju, plamen Duhova. Vatra ima dvostruku dimenziju: ona grije i prosvjetljuje, ali i uništava. Franjo u njoj vidi ljepotu i snagu, ali i podsjetnik da stvorenje nosi u sebi ambivalentnost. Ona može služiti životu, ali ako se zloupotrijebi, može donositi razaranje. Nazvati oganj bratom znači priznati i njegovu korisnost i potrebu da ga se poštuje.

Na kraju dolazi zemlja, sestra i majka zemlja, koja „hrani i uzdržava“. Ona rađa plodove, cvijeće i bilje, daje sve potrebno za život. U Franjinom životu zemlja nije bila apstraktna ideja: on je hodao poljima, obrađivao zemlju, promatrao njezine cikluse. Za njega je ona majka jer rađa i hrani, a sestra jer je bliska i zajednička. U biblijskoj predaji zemlja je uvijek povezana s plodnošću i savezom: obećana zemlja, zemlja koja daje med i mlijeko, zemlja koja je dar i odgovornost. Franjo ne vidi zemlju samo kao vlasništvo, nego kao zajednički stol s kojega svi mogu jesti. U njegovoj pjesmi osjeća se zahvalnost i poziv na skromnost: ako je zemlja majka, onda se prema njoj ne možemo odnositi nasilno i sebično.

Četiri elementa zajedno oblikuju jednu simfoniju hvale. Oni nisu odvojeni, nego su povezani: vjetar donosi kišu, voda natapa zemlju, zemlja rađa, vatra grije. To je krug života koji čovjek ne može sam stvoriti, nego ga može samo primiti i čuvati. Franjo poziva da čovjek u tom krugu prepozna Božju providnost. Njegova pjesma uči nas da ne vidimo prirodu samo funkcionalno, nego relacijski: stvorenja nisu objekti nego subjekti koji zajedno s nama hvale Boga. Taj pogled mijenja i naše ponašanje: ako su vjetar i voda braća, ako je zemlja majka, onda ih ne možemo uništavati bez posljedica.

Duhovna poruka ovih stihova jest poziv na zahvalnost. Koliko puta čovjek uzima zdravo za gotovo vodu koju pije, zrak koji diše, toplinu vatre ili hranu sa zemlje? Franjo nas uči da se sve prima kao dar, da ništa nije samorazumljivo. Ekološka se dimenzija ovdje prirodno nastavlja: ako je dar, onda je i odgovornost. Ne možemo živjeti kao da resursi nisu ograničeni; pozvani smo na umjerenost i na brigu za buduće generacije. Franjo to izražava poetski, ali njegova poruka ima praktične posljedice: potrebna je promjena odnosa, od potrošačkog prema bratskom.

U liturgijskom i duhovnom životu, meditacija nad ovim stihovima može otvoriti nove prostore. Slavlja na blagdan sv. Franje, molitve za kišu ili zahvalnice za žetvu nisu samo folklor, nego duboki izraz teologije stvaranja. Kroz njih se zajednica podsjeća na ovisnost o Bogu i na međuovisnost sa svime stvorenim. Kontemplacija četiri elementa pomaže vjerniku da se smjesti u širi kontekst: nisam sam, nego dio veće obitelji. Ta svijest mijenja i molitvu, i životne odluke.

U konačnici, elementi vjetra, vode, vatre i zemlje nisu samo prirodni fenomeni; oni su slike odnosa, mostovi prema Bogu i znakovi Njegove providnosti. U Franjinoj Pjesmi stvorova oni postaju glasnici hvale: svatko na svoj način svjedoči o Stvoriteljevoj dobroti. Vjernik koji ih promatra s divljenjem i zahvalnošću nalazi u njima putokaz: kako živjeti skromno, odgovorno i s ljubavlju. Franjo nas uči da se i u najsitnijim i najsvakodnevnijim stvarima krije prilika za susret s Bogom. To je put hvale: prepoznati dar, zahvaliti, čuvati i dijeliti.