Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate. Dva suptilna neprijatelja svetosti

Prof. dr. sc. Josip Šimunović

U našem hodu kroz stranice apostolske pobudnice o pozivu na svetost u suvremenom svijetu Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite pape Franje, došli smo do drugog poglavlja: Dva suptilna neprijatelja svetosti. U ovom poglavlju papa Franjo ukratko razlaže „dva lažna oblika svetosti koja nas mogu zavesti na krivi put: to su gnosticizam i pelagijanizam“ (GE 35).

O ovim dvama krivovjerjima koja su se pojavila u prvim kršćanskim vremenima, ali su i danas aktualna i stvaraju pomutnju, papa Franjo progovorio je odmah na početku svoga pontifikata u svojoj apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, kada je izričito rekao „ne“ duhovnoj svjetovnosti. Jasno je napisao: „Duhovna svjetovnost, koja se skriva iza privida pobožnosti ili čak ljubavi prema Crkvi, sastoji se u traženju ne Gospodinove slave, nego slave ljudske i osobne dobrobiti“. Naglasio je da se ta „svjetovnost može hraniti osobito na dva duboko međusobno povezana načina. Jedan je privlačnost gnosticizma, čisto subjektivna vjera koju jedino zanima određeno iskustvo ili niz ideja i spoznaja za koje se drži da mogu utješiti i prosvijetliti, ali gdje pojedinac u konačnici ostaje zatvoren u skučenom okviru vlastitog razuma i svojih osjećaja. Drugi je autoreferencijalni i prometejski neopelagijanizam onih koji se u konačnici uzdaju samo u svoje snage i smatraju se većima od drugih jer se pridržavaju određenih pravila ili zato što su nepokolebljivo vjerni određenom katoličkom stilu iz nekih prošlih vremena. To je tobožnja doktrinarna ili disciplinarna postojanost koja vodi do narcisoidnog i autoritarnog elitizma, gdje se druge, umjesto da im se naviješta evanđelje, analizira i klasificira, i umjesto da se olakša pristup milosti, snage se troše na nadzor i provjeru“ (EG 94).

O ovome što smo ukratko iznijeli, papa Franjo govori u drugom poglavlju apostolske pobudnice o pozivu na svetost u suvremenom svijetu Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite.

Možemo reći da „gnosticizam pretpostavlja 'čisto subjektivnu vjeru koju jedino zanima iskustvo ili niz ideja i spoznaja za koje se drži da mogu utješiti i prosvijetliti, ali gdje pojedinac u konačnici ostaje zatvoren u skučenom okviru vlastitog razuma i svojih osjećaja'“ (GE 36).

Sâm papa Franjo zahvaljuje dobrome Bogu što se u povijesti Katoličke Crkve vrlo jasno „pokazalo da se savršenstvo određenih osoba ne mjeri količinom informacija ili znanja koje posjeduju, nego dubinom njihove ljubavi“ (GE 37).

Isto tako, „gnosticizam svojom prijevarnom privlačnošću uspijeva neke podložiti sebi, jer je gnostički pristup strog i drži se potpuno čistim i može poprimiti oblik određenog sklada ili reda koji obuhvaća sve“ (GE 38).

No papa Franjo kaže da ovdje trebamo biti na oprezu i dalje tumači: „Ne govorim o neprijateljski nastrojenom racionalizmu prema kršćanskoj vjeri. To se može naći i u Crkvi, i među vjernicima laicima u župama i među onima koji predaju filozofiju i teologiju u centrima za odgoj i izobrazbu, jer je za gnostike karakteristično i to da misle kako svojim objašnjenjima mogu svu vjeru i evanđelje učiniti savršeno razumljivim. Apsolutiziraju svoje vlastite teorije i prisiljavaju druge da se pokore njihovu načinu razmišljanja. Jedno je zdrava i ponizna uporaba razuma kako bi se razmišljalo o teološkom i moralnom učenju evanđelja, a drugo je nastojati Isusovo učenje svesti na hladnu i oštru logiku koja nastoji svime ovladati“ (GE 39).

U dinamici govora o dva suptilna neprijatelja svetosti došli smo i do pelagijanizma. „Iz gnosticizma je poteklo drugo krivovjerje, koje je također prisutno u našim danima. Kako je vrijeme prolazilo, mnogi su shvatili da nije znanje to koje nas čini boljima ili svetima, nego život koji živimo“ (GE 47).

Papa Franjo kaže: „Istu moć koju su gnostici pripisivali umu, neki su sada počeli pripisivati ljudskoj volji, osobnom naporu. Tako su se javili pelagijanisti ili polupelagijanisti. Sada više nije bio um taj koji je zauzeo mjesto otajstva i milosti, već naša ljudska volja. Zaboravilo se da sve nije 'do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje' (Rim 9,16) i da 'on nas prije uzljubi' (1 Iv 4,19)“ (GE 48).

„Oni koji pristaju uz taj pelagijanistički ili polupelagijanistički menatalitet, iako sladunjavo govore o Božjoj milosti, 'u konačnici [se] uzdaju samo u vlastite snage i smatraju se većima od drugih jer se pridržavaju određenih pravila ili zato što su nepokolebljivo vjerni određenom katoličkom stilu'“ (GE 49).

U nastavku, papa Franjo ističe: „Kad neki od njih kažu slabima da se sve može postići Božjom milošću, zapravo u pravilu žele prenijeti ideju da je sve moguće ljudskom voljom, kao da bi ona bila nešto čisto, savršeno, svemoćno, čemu se pridodaje milost. Želi se ignorirati da 'svi ne mogu sve' i da u ovom životu ljudske slabosti nisu u cijelosti i jednom zasvagda izliječene milošću. U svakom slučaju, kao što je učio sveti Augustin, Bog te poziva da činiš što je u tvojoj moći i 'tražiš ono što ne možeš' ili da ponizno kažeš Gospodinu: 'Daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš'“ (GE 49).

Zato, „u konačnici, manjak iskrenog, dubokog i pobožnog priznanja naših ograničenosti sprječava milost da djeluje plodonosnije u nama, jer joj ne ostavlja prostora da izvede ono moguće dobro koje je dio iskrenog i stvarnog puta rasta. Upravo zato što pretpostavlja našu narav, milost nas ne čini odjednom nadljudima. Kad bismo si takvo što umislili, pokazali bismo da se previše pouzdajemo u vlastite sile i sposobnosti. […] Ako ne možemo priznati svoju konkretnu i ograničenu stvarnost, nećemo moći niti vidjeti stvarne i moguće korake koje Gospodin traži od nas u svakom trenutku, nakon što nas je privukao i ukrijepio svojim darom“ (GE 50).

Važno je zapamtiti: „Da bismo mogli biti savršeni kao što se njemu sviđa, moramo živjeti ponizno u njegovoj prisutnosti, zaogrnuti njegovom slavom; moramo kročiti u zajedništvu s njim prepoznajući njegovu stalnu ljubav u našim životima“ (GE 51).

Ne bismo trebali zaboraviti učenje Crkve po kojem nas uči „da se ne opravdavamo svojim djelima i vlastitim naporima, već milošću Gospodina koji preuzima inicijativu. Crkveni oci, i prije sv. Augustina, jasno su izrazili to temeljno uvjerenje. Sveti Ivan Zlatousti rekao je da Bog ulijeva u nas sam izvor svih svojih darova 'i prije nego se upustimo u boj'. Sveti Bazilije Veliki primijetio je da je vjernikova slava samo u Bogu, jer je 'svjestan da je lišen istinske pravednosti i opravdan jedino vjerom u Krista'“ (GE 52).