Knjiga Tomáša Halíka "Ispovjednikove noćne misli: Vjera u vremenima neizvjesnosti”
Marito Mihovil Letica
U izdanju Kršćanske sadašnjosti objavljena je 2025. knjiga “Ispovjednikove noćne misli”, kojoj je podnaslov “Vjera u vremenima neizvjesnosti”. Autor je Tomáš Halík, katolički svećenik i teolog iz Češke. Radio je kao psihoterapeut, tajno je zaređen za svećenika 1978. godine, u nekadašnjoj komunističkoj Čehoslovačkoj, blisko je surađivao s kardinalom Tomášekom i književnikom disidentom Václavom Havelom. Profesor je na Karlovu sveučilištu u Pragu i župnik Praške akademske zajednice. Papa Benedikt XVI. dodijelio mu je počasnu titulu papinskog prelata. Godine 2010. dobio je nagradu “Romano Guardini”, a 2011. njegova knjiga “Strpljenje s Bogom” proglašena je najboljom teološkom knjigom u Europi. Knjige su mu prevedene na brojne jezike.
Knjiga “Ispovjednikove noćne misli” obaseže oko 260 stranica i sastoji se od šesnaest tekstova, odnosno ispovjednikovih teoloških i pastoralnih razmatranja. O tome na stražnjim koricama čitamo:
“Ispovjednici imaju vlastiti način zapažanja – pa tako i Tomáš Halík nakon tisuća ispovijedi. Kada kasno navečer dođe kući, dojmovi s ispovijedi u njemu se ne smiruju. Ljudi mu povjeravaju životne probleme i vjerske sumnje, moralne i ljudske posrtaje, te se on često pita kako vjernici mogu izići iz osobne krize i osnažiti svoju vjeru. Ova je knjiga napisana na temelju toga iskustva, u kojemu su, osim same osobne razine, iz perspektive ispovjednika, osvijetljeni i ‘znakovi vremena’ i mnoga pitanja vjere. U tome mu koristi uvježbanost pomnoga slušanja koje može opaziti neprimjetne potresenosti i ono što se nalazi između redaka.”
Spomenut ćemo neke naslove objedinjene Halíkovom knjigom: “Ispovjednikova noć”, “‘Dođi, o dođi’, kraljevstvo nemogućega”, “O stidljivosti vjere”, “Muke znanstvenika vjernika”, “Zec svira violinu”, “Bog zna zašto”, “Jonin znak”, “Zašto se Sara smijala?”, “Kršćanstvo drugoga daha”.
Osvrt na ovu duboku i pristupačnim načinom napisanu knjigu, duhovnu i duhovitu, univerzalnu i osobnu, nadahnutu svevremenim istinama i obilježenu “znakovima vremena”, završavamo citiranjem rečenica s početka razmatranja “Radost ne biti Bog”:
“‘Religija je štaka za slabe, meni ne treba nikakav bog – ja sam sebi bog’, rezolutno i odlučno izjavio je jedan mladić u javnoj diskusiji. / ‘Pa dobro, ja to ne znam tako točno kao ti, ali zaista sebe sama ne bih preporučio za ulogu Boga’; tako u sebi razmišljam, ali ga ne želim ismijati i uvrijediti te ga radije s blagom ironijom pitam: ‘Ali zar Vam to ne dosadi? Nažalost, ja znam vrlo dobro što od sebe mogu očekivati, dok me moj Bog neprestano iznenađuje. Radije boravim u prostorima s otvorenim pogledom, nego u onim sa zatvorenim prozorima.’ / Volio bih da sam mu još rekao kako je upravo ta sigurnost jedna od najvećih radosti moje vjere i moga povjerenja u Boga: sigurnost ‘biti trajno oslobođen od uloge Boga’. Možda je ta radost i veća od one koju bi mi u vrijeme mojih školskih dana priredila dugo priželjkivana odluka da sam ‘oslobođen tjelovježbe’, ili u vrijeme Varšavskoga pakta da bih bio oslobođen služenja vojske. Pa ipak, ni jedna ni druga se želja tada nisu ispunile. Pomislim na radosni usklik isusovca Anthonyja de Mella: ‘Danas sam se definitivno jednom zasvagda odrekao uloge upravitelja svemira!’”
