Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate - Radujte se i kličite

Prof. dr. sc. Josip Šimunović

Hod s apostolskom pobudnicom o pozivu na svetost u suvremenom svijetu Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite pape Franje, u današnjoj emisiji stavlja pred nas njezino četvrto i peto poglavlje.

Četvrto poglavlje apostolske pobudnice o pozivu na svetost u suvremenom svijetu Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite pape Franje naslovljeno je: Neke značajke svetosti u današnjem svijetu. Papa Franjo u okviru svetosti koje nam nude blaženstva i konačni sud iz Matejeva evanđelja (Mt 25, 31-46), želi spomenuti neke značajke ili duhovne stavove koji su, po njegovu mišljenju, nužni da bi se razumio način života na koji nas Gospodin poziva. U ovom poglavlju papa Franjo se ne zadržava na objašnjavanju sredstava posvećenja koja su već poznata: različite metode molitve, dragocjeni sakramenti euharistije i ispovijedi, prinošenje žrtava, razni oblici pobožnosti, duhovno vodstvo i mnoga druga. Papa Franjo u četvrtom poglavlju govori o određenim aspektima poziva na svetost koji bi trebali naići na poseban odjek (usp. GE 110).

Značajke svetosti koje papa Franjo želi istaknuti nisu jedine koje mogu tvoriti model svetosti, „već predstavljaju pet velikih izraza ljubavi prema Bogu i bližnjemu“ (GE 111) koje smatra „posebno važnima u svjetlu određenih opasnosti i ograničenja prisutnih u današnjoj kulturi“ (GE 111). Ti veliki izrazi ljubavi prema Bogu i ljudima, a tvore određeni model svetosti jesu: 1. postojanost, strpljivost i blagost, 2. radost i smisao za humor, 3. odvažnost i žar, 4. zajednica i 5. stalna molitva. Ukratko ćemo predstaviti svaki istaknuti aspekt odnosno značajke svetosti.

1.      Značajka svetosti je: postojanost, strpljivost i blagost

„Prva od tih velikih značajki jest čvrsta utemeljenost u Bogu, koji nas ljubi i podupire. Taj izvor unutarnje snage omogućuje nam da ustrajemo usred životnih uspona i padova, ali i da podnosimo neprijateljstva drugih, njihove nevjere i njihove mane“ (GE 112). Nadalje, „ta unutarnja snaga omogućuje nam da u našem ubrzanom, nestalnom i agresivnom svijetu dajemo svjedočanstvo svetosti svojim strpljenjem i postojanošću u činjenju dobra“ (GE 112).

Isto tako, „unutarnja snaga i čvrstina, kao djelo milosti, štite nas od toga da pribjegavamo nasilju koje je tako prisutno u današnjem životu, jer milost suzbija ispraznost i omogućuje blagost srca. Sveci ne troše svoje snage na to da se žale na nedostatke drugih; oni su kadri prijeći šutke preko pogrešaka svoje braće i izbjegavaju verbalno nasilje koje ponižava i zlostavlja druge, jer se ne smatraju dostojnima da grubo postupaju s drugima, već ih radije smatraju 'višima od sebe' (Fil 2,3)“ (GE 116).

2.      Značajka svetosti jest: radost i smisao za humor

Možda nikada nismo razmišljali da odlike svetosti mogu biti radost i smisao za humor. Kršćani ne bi trebali biti smrknuta i namrgođena lica. „Sveci ne samo da nisu ukočeni i plahi, tugaljivi, melankolični, klonuli ili kisela i turobna lica, već su radosni i urešeni smislom za humor. […] Kršćanski je život 'radost u Duhu Svetom' (Rim 14, 17), jer 'nezaobilazan plod ljubavi je radost, jer svaki onaj koji ljubi uvijek uživa u društvu onoga koga ljubi. (…) Zato ljubav uvijek za sobom povlači radost'“ (GE 122).

Papa Franjo ističe kako „ kršćansku radost obično prati smisao za humor. To jasno vidimo, primjerice, kod svetoga Tome Mora, svetog Vinka Paulskog i svetog Filipa Nerija. Turobnost nije znak svetosti“ (GE 126).

Simpatična je jedna molitva koju papa Franjo donosi, a pripisuje se sv. Tomi Moru: „Gospodine, daj mi dobru probavu kao i nešto za probaviti. Daj mi zdravlje tijela i dobro raspoloženje da ga sačuvam. Daj mi, Gospodine, svetu dušu, koja će se znati obogatiti onim što je dobro i čisto i neće se lako prestrašiti grijeha, već će radije naći načina da stvari ponovno dovede u red. Daj mi dušu koja ne pozna dosade, mrmljanja, uzdahe i jadikovke, i ne dopusti da se previše brinem za ovo veliko smetalo koje se zove 'ego'. Gospodine, daj mi smisao za humor. Udijeli mi milost da razumijem šalu, kako bih malo sreće u životu upoznao i kako bih je mogao s drugima podijeliti. Tako neka bude“ (bilješka 101). Ovu molitvu papa Franjo preporučuje moliti!

3.      Značajka svetosti jest: odvažnost i žar

„Svetost je također parezija: to je smjelost, evangelizacijski polet koji ostavlja trag na ovome svijetu“ (GE 129).

Papa Franjo primjećuje da nas poput proroka Jone stalno „vreba napast da bježimo u sigurno utočište koje može imati mnoga imena: individualizam, spiritualizam, zatvaranje u svoje male svjetove, ovisnost, sustavnost, odbacivanje novih ideja i pristupa, dogmatizam, nostalgija, pesimizam, skrivanje iza pravila i propisa. Katkad nam je teško napustiti poznate i jednostavne načine rada“ (GE 134), pa se sve to očituje u našoj neodvažnosti i ne žaru za nešto novo što bi moglo poboljšati kvalitetu našeg ljudskog i duhovnog života, našeg pastoralno-katehetskog djelovanja.

„Dopustimo, zato, Gospodinu da dođe i da nas probudi, da nas prodrma iz naše obamrlosti, da nas oslobodi od naše tromosti! Preispitajmo naš rutinski i uobičajeni način rada, dobro otvorimo oči i uši, a prije svega srce, da se ne mirimo sa stvarnošću kakva jest, već da nas pokrene vapaj žive i djelotvorne riječi Uskrsloga“ (GE 137).

4.      Značajka svetosti jest: u zajednici

„Putom posvećenja kroči se zajedno, uz rame s drugima. […] Sveti Ivan od Križa rekao je jednom od svojih učenika: 'Živiš s drugima zato da te oni oblikuju i da se vježbaš u kreposnom životu'“ (GE 141).

„Nasuprot rastućemu konzumerističkom individualizmu, koji nas hoće odvojiti od drugih u potrazi za blagostanjem u kojem ćemo uživati bez drugih, naš put posvećenja može nas samo dovesti do toga da se sve više poistovjećujemo s Isusovom molitvom 'da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi' (Iv 17, 21)“ (GE 146) zaključuje papa Franjo svoje razmišljanje o četvrtoj značajki svetosti.

5.      Značajka svetosti jest: u stalnoj molitvi

Iako se čini očitim, dobro se prisjetiti da „se svetost sastoji u uobičajenoj otvorenosti transcendenciji, izraženoj u molitvi i klanjanju. Sveci se odlikuju duhom molitve i potrebom za zajedništvom s Bogom“ (GE 147). Papa Franjo ne vjeruje „u svetost bez molitve, iako ta molitva ne mora biti duga ili uključivati snažne osjećaje“ (GE 147).    

U našim razmišljanjima došli smo i do posljednjeg, petog poglavlja apostolske pobudnice o pozivu na svetost u suvremenom svijetu Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite pape Franje. Peto poglavlje nosi naslov: Borba, budnost i razlučivanje. Naš je kršćanski život stalna borba. „Nije riječ samo o borbi protiv svijeta i duha svijeta, koji nas obmanjuje, zatupljuje i čini osrednjima, oduzima nam polet i radost. Ta se borba isto tako ne može svesti na borbu protiv naših ljudskih slabosti i nagnuća (svatko ima svoju: lijenost, požudu, zavist, ljubomoru ili nešto drugo). To je, naime, također stalna borba protiv đavla, kneza tame“ (GE 159).

„Stoga ne smijemo zamišljati đavla kao mit, predodžbu, simbol, lik ili ideju. Ta bi nas obmana dovela do toga da nam popusti budnost, da se zaboravimo i postanemo ranjiviji. Đavao nas ne treba posjedovati. On nas truje otrovom mržnje, tuge, zavisti i porokâ. Kada popustimo u svojoj budnosti, on to koristi da uništi naše živote, naše obitelji i naše zajednice“ (GE 161).

Na putu naše svetosti potrebno je znati razlučivati. „Kako možemo znati dolazi li nešto od Duha Svetoga ili pak potječe od duha svijeta ili duha đavolskog? Jedini je način kroz razlučivanje koje zahtijeva ne samo umnu sposobnost ili zdrav razum, već je to također dar za koji moramo moliti. Ako s pouzdanjem molimo da nam Duh Sveti udijeli taj dar i istodobno ga pokušavamo njegovati molitvom, razmišljanjem, čitanjem i dobrim savjetom, tada ćemo zasigurno moći rasti u toj duhovnoj sposobnosti“ (GE 166).

Moramo se također prisjetiti „da je preduvjet molitvenog razlučivanja spremnost slušati: Gospodina, druge, samu stvarnost koja nas uvijek stavlja pred nove izazove“ (GE 172).

Stoga, „razlučivanje nije […] umišljeno analiziranje sebe samih ili oblik egoistične introspekcije, već pravi izlazak iz sebe samih kako bismo se približili otajstvu Boga koji nam pomaže ostvarivati poslanje na koje nas je pozvao, za dobro naše braće i sestara“ (GE 175).