Ignacijanski čovjek. Isusovačka služba za izbjeglice sudjelovala na susretu isusovačkih suradnika
Isusovačka služba za izbjeglice - JRS
Prve subote u mjesecu prosincu članovi hrvatskog ureda Isusovačke službe za izbjeglice prisustvovali su na susretu koji je Hrvatska pokrajina Družbe Isusove organizirala za sve svoje suradnike. Tom su se prilikom skupile brojne žene i muškarci koji upotpunjuju poslanje Družbe Isusove u svijetu, a samim time i čitave Crkve.
Događaj je organiziran samo nekoliko dana nakon službenog dana isusovačkih suradnika, koji se obilježava na blagdan sv. Franje Ksaverskog. Nije puki slučaj to da se baš na dan drugog najvećeg misionara Katoličke Crkve, koji je svojom ljubavlju prema Kristu zapalio sve udaljene dijelove svijeta kuda je prošao, posebna pažnja i molitva upućuje za sve one koji nisu članovi Družbe, a koji zdušno sudjeluju u njenoj misiji naviještanja Kristove riječi - na njih danas Družba Isusova uvelike računa.
Susret je započeo slavljem svete mise u kapelici Fakulteta filozofije i religijskih znanosti, koje su suradnici uveličali dostojnom i lijepom pjesmom. Potom je uslijedio program u prostorijama fakultetske knjižnice na kojem je predstavljena metoda razgovora u Duhu - u isusovačkoj tradiciji ukorijenjena vještina usredotočenog slušanja i duhovnog razumijevanja tuđih te konkretnog dijeljenja vlastitih poticaja koje postaje molitvom. Nakon kratkog i preciznog teorijskog uvoda, svi prisutni bili su pozvani da se i sami, podijeljeni u manje grupe, okušaju u razgovoru u Duhu. Kraj susreta okrunilo je zajedničko druženje i zakuska u atriju Fakulteta filozofije i religijskih znanosti.
Patru Sebastijanu Šujeviću, provincijalu Hrvatske pokrajine, i patru Tvrtku Barunu, provincijskom ekonomu, iznimno je stalo do toga da sa svojim suradnicima podijele ovo blago ignacijanske (sv. Ignacije Lojolski, osnivač Družbe Isusove, op.a.) duhovne baštine te da ih barem malo upoznaju s njim. Budući da su isusovački suradnici na neki način produžene ruke Družbe, jer sežu ondje gdje Družba više nema kapaciteta, bilo u broju, bilo u kvaliteti, bitno je da i sami žive isusovačku karizmu, a to znači svjesni sebe te svjesni i pozorni na to kako im Bog govori kroz njih same i stvarnost koja ih okružuje. Tako je ignacijanski izgrađen čovjek sposoban ne toliko učiniti količinski više, nego svjesno uložiti uvijek više ljubavi u svemu onome što čini. On je onaj kojeg je sluga božji Pedro Arrupe zamišljao kada je govorio ‘ljudi i žene za druge’.
