Juraj Dobrila – svjetionik služenja Bogu i narodu

Biskup Dobrila – zastupnik naroda Istre

Gordana Krizman

Nakon što smo proteklog utorka sagledali biskupa Jurja Dobrilu na mjestu porečkog i pulskog biskupa trenutak je da malo pobliže upoznamo njegovo djelovanje u Istarskom saboru u Poreču i u Carevinskom vijeću u Beču.

Stigavši u Trst u jesen 1875. da preuzme biskupiju, Juraj Dobrila se nadao mirnijim danima. Vjerovao je da će, nakon Poreča, ovdje moći slobodnije i učinkovitije raditi “na korist puka”. No, samo nekoliko godina kasnije, njegov dnevnik otkriva duboko razočaranje gradskim laicizmom i osjećajem osamljenosti. “Povoljan nisam skoro nijednomu, ni popu ni svjetovnjaku, jer sam takove naravi, da se ne znam pričinjat i pretvarat... Kad idem po kojoj ulici... skoro sve gleda na me mrklo; samo po koji siromah i po koje diete me pozdravi – valjda sam puku mrzak; a za što?”, zapisao je 1879. Upravo ta njegova beskompromisnost, ta nesklonost salonskoj politici, učinila ga je jednim od najdosljednijih zastupnika istarskog naroda. Njegov preporodni rad bio je neodvojiv od politike, od klupa istarskog Sabora do bečkog Carevinskog vijeća. U oba doma nosio je dva tereta: onaj katoličkog biskupa i onaj sina istarskog slavenskog puka koji vapi za pravom na svoj jezik, školu i dostojanstvo. “Skrajna je ura iz nehajstva i sna se probuditi, ako želimo biti ljudi, a ne schiavi”, pisao je još početkom šezdesetih.

Rađanje Istarskog sabora

Nakon desetljeća bečkog apsolutizma, Listopadska diploma i Veljački patent 1861. donijeli su tračak nade: Istra je postala Markgrofovija s vlastitim Saborom u Poreču. No, izborni sustav od samog je početka bio skrojen da uguši glas većine. Veleposjednici, gradovi te trgovačko-obrtnička komora birali su većinu zastupnika, dok su seoske općine, u kojima je živjela glavnina hrvatskog i slovenskog stanovništva, imale neproporcionalno malo predstavnika. Uz to, pravo glasa imalo je tek osam posto stanovnika. Brojke su bile porazne: od 27 izabranih zastupnika, Talijani su dobili 25 mjesta, a slavenska većina tek dva. Iako su u Sabor po funkciji ušla i tri biskupa – Juraj Dobrila, Bartolomej Legat i Ivan Vitezić – slavenski je glas ostao tek tihi šapat. Već na prvom zasjedanju postalo je jasno koliki je jaz. Dok je vladin povjerenik Coronini držao govore o Istri koja pod Austrijom cvjeta, zemaljski kapetan Polesini podsjećao je na stoljeća bijede i ratova, sliku puno bližu stvarnosti. A onda, 10. travnja, dogodila se politička farsa. Prilikom izbora zastupnika za Carevinsko vijeće u Beču, dvadeset talijanskih liberala, po dogovoru, na glasačke je listiće napisalo “nessuno” – nitko. Tim su drskim manevrom opstruirali rad Sabora i volju dvora. Dobrili je to bio jasan dokaz koliko su izabrani predstavnici daleko od naroda i koliko je slavenski puk obespravljen. Već 21. travnja piše uredniku slovenskih “Novica” Janezu Bleiweisu i šalje mu izvještaj, moleći ga da ga objavi bez potpisa. “Moj je položaj ovdje već sad gotovo neizdrživ”, povjerava mu se. Uskoro u novinama izlazi anonimni članak koji raskrinkava izbornu prijevaru, opisuje poniženje slavenskog jezika i upozorava narod da na idućim izborima mora pametnije birati.

“Mi redovniki smo meso od mesa, kost od kosti našega puka...“

Zato se Dobrilina borba nije vodila samo u saborskim klupama, nego ponajprije među narodom, preko svećenika. “Velika je sramota i nesreća za našu kerv, da nas u Istri nitko neće spoznati, kako da nas ni ne bi bilo”, piše beramskom župniku Antunu Sironiću. Ta prava, poručuje, “od samoga Boga po naravi”, no bez buđenja naroda ostat će mrtvo slovo na papiru. Svećenicima je jasno odredio dužnost: “Mi redovniki smo meso od mesa, kost od kosti našega puka... imamo dakle mi svetu dužnost, za naše ljude skerbiti.” U Istri, gdje je rijetko koje slavensko dijete imalo priliku za više školovanje, upravo su seoski svećenici bili zadnja brana talijanizaciji. Na ponovljenim izborima, uz veći angažman svećenstva, talijanski liberali gube većinu. Iako slavenski narod i dalje nije bio pravedno zastupljen, Sabor je barem postao lojalniji caru. Odmah bira i zastupnike za Beč: namjesnika Friedricha von Burgera i biskupa Jurja Dobrilu. Prije odlaska, Dobrila je pitao uglednog predstavnika talijanskog građanstva, Giuseppea Parisinija, koje su najveće nevolje Istre. Odgovor je bio porazan: nesređene zemljišne knjige, lihvarenje, propast vinograda, zaostala poljoprivreda.

U Poreču i u Beču: glas siromašne Istre

U Beču, među stotinama zastupnika, Dobrila nije govorio često. Ali kad bi ustao, govorio je glasom zaboravljene, siromašne Istre. Upozoravao je da je bez sređenih gruntovnica nemoguće dobiti kredit, što seljake gura u ralje lihvara. U svom najpoznatijem govoru, u proljeće 1862., oslikao je dramatičnu sliku poluotoka: ljudi žive u trošnim kućama, na rubu gladi, dok im ljetinu uništavaju suše i bolesti. Opisao je malariju koja kosi obalno stanovništvo i kroničnu nestašicu pitke vode. “Može li se od ljudi koji se stalno bore s glađu... tražiti da izdrže kao ljudi u drugim krajevima gdje su dobro ishranjeni?”, pitao je parlament. Dok je u Beču bio glas siromaha, u Poreču je postao simbol borbe za hrvatski i slovenski jezik. Od prvog je dana odbijao prihvatiti da se Sabor i uprava ponašaju kao da dvije trećine stanovništva Istre ne postoji. Prelomni trenutak dogodio se 13. siječnja 1863., kad je mošćenički župnik Matija Jurinac zatražio da se saborski zapisnici tiskaju i na hrvatskom i slovenskom. Tada je Dobrila održao svoj čuveni govor. “Ja sam po svom položaju pastir Talijana, ali i Slavena”, započeo je. Podsjetio je da Slaveni stoljećima žive u Istri i da je u Poreču sve talijansko – od škole do ureda – ali “koje od toga koristi i koje dobro za Slavene?”. Ako su Talijani s gorčinom pamtili vrijeme kad su njihova djeca morala učiti njemački, kako sada mogu to isto nametati drugima? A onda je izgovorio rečenicu koja je odjeknula sabornicom: “Slavenski narod spava, ali tko spava nije mrtav. Ako spava, može se probuditi, i probudivši se, mogao bi se možda probuditi na neugodan način za talijanski element.” Talijanski zastupnici su tvrdili da je izdavanje akata na slavenskim jezicima “bacanje novca” jer je broj čitatelja “posve neznatan”. Dobrila im je oštro uzvratio da o jeziku ne mogu suditi oni koji “nisu pročitali ni jedne slavenske knjige” niti znaju “sklanjati ni jedne slavenske imenice”. Njegov prijedlog je glatko odbijen. I nakon odlaska u Trst, Dobrila je ostao aktivan u istarskoj politici, iako sve umorniji. Godine 1873., u 61. godini, pristaje na još jednu kandidaturu za Carevinsko vijeće, priznajući da je to “pregolemo breme”, ali osjeća dužnost prema siromašnom narodu. Predvidio je da će kampanja biti prljava, puna “blata laži i zlobe”, što se i ostvarilo. Na kraju je izgubio od markiza Polesinija. Iz politike se povukao razočaran, ne dočekavši službenu ravnopravnost jezika. Ali ono što je ostavio iza sebe bilo je puno veće od političkih pobjeda i poraza. U svojim pismima i govorima stvorio je temelje istarskog narodnog preporoda: pravo na materinski jezik, na školu i na dostojanstven život. U vremenu kad istarski seljak nije imao ni stranku ni vođu, Dobrila mu je dao glas. Zato “zastupnik naroda Istre” nije samo oznaka za njegovu klupu u Poreču ili Beču, već za čitav život posvećen tome da se glas šutljive većine napokon čuje.