Juraj Dobrila – svjetionik služenja Bogu i narodu

Juraj Dobrila, biskup širokog preporodnog djelovanja

Gordana Krizman

Juraj Dobrila, kao biskup, ali u širem smislu kao istinski preporoditelj, bio je ključna osoba koja je prosvjetiteljskim i humanitarnim radom obilježila Istru u drugoj polovici 19. stoljeća. Čim je 1858. preuzeo Porečku i Pulsku biskupiju, posvetio se dvama glavnim ciljevima: školovanju domaćeg, hrvatskog svećenstva i opismenjavanju seoskog stanovništva, osobito slavenskog. Obilazeći župe, iz prve je ruke upoznao siromaštvo, nepismenost i etnički sastav Istre. Na tim je putovanjima ljudima dijelio svoj molitvenik „Otče, budi volja tvoja“ i stvarao važne veze s hrvatskim i slovenskim preporoditeljima, ljudima koji su imali zanosa, potencijala i sposobnosti sudjelovati u projektima razvoja za narod.

Svojim se ugledom snažno uključio i u rad Slavjanske čitaonice u Trstu. Shvativši da bez obrazovanih ljudi nema napretka, 1865. godine u Beču osniva zakladu za stipendiranje s početnim kapitalom od 16.000 guldena. Cilj je bio jasan: omogućiti školovanje za osam darovitih mladića iz slavenskih seoskih obitelji kako bi Istra dobila svoje svećenike i intelektualce. Stipendisti su morali učiti i slavenski i njemački, a najboljima se otvarao put i za studij teologije, medicine ili prava. Za taj je potez 1866. odlikovan ordenom Željezne krune. Svoju je predanost potvrdio i oporukom, ostavivši zakladi gotovo svu svoju imovinu, oko 130.000 forinti. Nažalost, nakon njegove smrti zaklada je loše vođena, a njegov nasljednik, biskup Glavina, preusmjerio je sredstva u sjemeništa gdje se nastava održavala isključivo na talijanskom i njemačkom.

Njegova energija bila je nezaustavljiva. Bio je aktivan u Bratovštini hrvatskih ljudi u Istri. Gdje nije bilo škola, poticao je župnike da sami okupljaju i podučavaju djecu. Dječake je slao u hrvatske škole u Kastav i Rijeku, smatrajući riječku gimnaziju ključnom za opstanak Hrvata i Slovenaca u Istri. Osobno je pratio napredak nadarenih učenika, neumorno prikupljao novac i pomagao siromašnima. U politici je djelovao kao biskup svih – Hrvata, Slovenaca i Talijana – no uvijek je posebno štitio obespravljene Slavene. Kao zastupnik u Beču i u Istarskom saboru, borio se za škole na narodnom jeziku i bolji život siromašnih. U svom poznatom govoru iz 1863. istaknuo je da je „pastir Talijana, ali i Slavena“ i da mu je dužnost brinuti se za oba jezika. Da to nisu bile samo riječi, pokazao je pomažući i Talijanima u nevolji, poput osiromašene obitelji Callegari.

Žestoko se suprotstavljao talijanizaciji nakon što su škole 1868. prešle pod državnu upravu. Smatrao je da su školski nadzornici postavljeni samo s jednim ciljem – da „potalijanče“ slavenske škole – i nije im dopuštao nadzor nad crkvenim prostorima. U pismima je upozoravao na štetan utjecaj „bezbožne“ literature i zalagao se za širenje korisnih knjiga, naglašavajući da mu je dobrobit siromašnog puka važnija i od samog jezika i narodnosti. U kasnijim godinama, iz njegovih pisama i dnevnika sve više izbija tuga i razočaranje zbog teškog položaja Hrvata, sustavne talijanizacije i ekonomske zaostalosti. Unatoč svemu, do samog kraja ostao je vjeran svojoj misiji: odgoju svećenika, obrazovanju naroda i obrani slavenskog identiteta, uvijek s posebnom brigom za najsiromašnije.

O preporoditeljskim nastojanjima biskupa Dobrile, tijekom večeri komemoracije održane u Istarskoj sabornici 16. siječnja ove godine, večer uoči svečanog ukopa zemnih ostataka u biskupsku grobnicu u porečkoj katedrali, doc. dr. sc. Mihovil Dabo progovorio je u svom izlaganju pod naslovom „Vjerski, društveni i nacionalni ciljevi biskupa Dobrile“.

Predavač opisuje djelovanje biskupa Jurja Dobrile u Porečkoj i Pulskoj biskupiji te njegovu ulogu u preporodu hrvatskog stanovništva Istre u 19. stoljeću. Naglašava njegovu izdavačku djelatnost, izdavanje molitvenika „Oče, budi volja tvoja“, kalendara “Istran”, lista „Naša sloga“, kao i svojih poslanica, dvojezično (hrvatski i talijanski), s jasnom namjerom da svaka kuća s barem jednom pismenom osobom dobije te tekstove i da se oni čitaju. Ističe da je Dobrila svjesno koristio hrvatski jezik razumljiv jednostavnom, slabije obrazovanom seoskom stanovništvu, čime je istodobno širio pismenost i jačao svijest o važnosti vlastitog jezika.

Navodi kako je Dobrila promišljao o svemu do najsitnijih detalja, kao primjer donosi knjižicu za puk, za koju detaljno razmatra format, slova i druge tehničke detalje, a napose naglašava kako debljina papira ne smije biti pretanka, već prilagođena „za kmetske prste“; kako bi tiskovine bile doista prilagođene seljačkom čitatelju, ne samo jezično nego i fizički kao medij.

Osim vjerskog djelovanja, njegov zahvat bio je široko prosvjetni, nije se ograničio na obrazovanje budućih svećenika, nego je nastojao podignuti opću razinu pismenosti i obrazovanja među seoskim slavenskim stanovništvom Istre. Kroz tu kombinaciju vjerskog, društvenog i nacionalnog djelovanja izgradio je temelje za prijelaz istarskih Hrvata iz „predmoderne“ faze u modernu nacionalnu svijest.

O njegovom političkom djelovanju u Istarskom saboru, u kojem je u početku praktički nije bilo hrvatskih predstavnika, dr. Dabo je istaknuo da je Dobrila, gotovo prisiljen okolnostima, prihvatio ulogu zastupnika naroda bez vlastitih političkih elita. Posebno je istaknuo njegov govor iz 1863., kad je talijanska većina odbila dvojezično tiskanje saborskih zapisnika. U tom je govoru, nakon što je naglasio da je biskup i Talijanima i Slavenima te izložio pravne i društvene argumente za jezičnu ravnopravnost, uputio upozorenje da „slavenski narod spava, ali tko spava nije mrtav“ te da bi se, kad se osvijesti obespravljenost, mogao probuditi na način neugodan za talijansku stranu. Predavač naglašava da to nije bila ishitrena, nego promišljena i programska poruka.

U završnom dijelu izlaganja opisuje da Dobrila pred kraj života, krajem 19. stoljeća, „iako bolestan i iscrpljen, i dalje obilazi istarska sela, bilježi imena darovite djece, stanje u svakoj župi i razgovore s ljudima“. Kao njegove glavne osobine izdvojene su promišljenost i ustrajnost: ništa nije činio ishitreno, a u onome što je smatrao važnim ustrajao je do kraja. Predavač zaključuje da je biskup Dobrila svojim prosvjetnim, vjerskim i nacionalnim radom postavio široke i čvrste temelje na kojima je kasnija generacija hrvatskih istarskih političara mogla izgraditi moderni nacionalni pokret i modernu zajednicu.

* Izvor: autorski tekstovi, Monografija „Juraj Dobrila (1812. – 1882.) (povodom 200. obljetnice rođenja), Mihovil Dabo: „Sve za Boga, vjeru i puk: biskup Juraj Dobrila u svom vremenu“