Simbolika krštenja Gospodinova

Marito Mihovil Letica

“Evo Sluge mojega koga podupirem, / mog izabranika, miljenika duše moje. / Na njega sam svoga duha izlio / da donosi pravo narodima. / On ne viče, on ne diže glasa, / niti se čuti može po ulicama. / On ne lomi napuknutu trsku / niti gasi stijenj što tinja. / Vjerno on donosi pravdu, / ne sustaje i ne malakše / dok na zemlji ne uspostavi pravo. / Otoci žude za njegovim naukom.” (Iz 42,1-4)

Čuli smo desetak stihova iz Prve pjesme o sluzi Jahvinu, kojom počinje 42. poglavlje Izaijine proročke knjige. Sluga je predstavljen kao Božji poslanik, budući Mesija ili Pomazanik duboko nadahnut Duhom Božjim. Pomazanik je Jahvin izabranik i miljenik duše njegove. Budući Mesija donosi blagost, puninu dobrote, milosti i praštanja te neće vladati silom, nego milosno i po istini. On će biti vez ljubavi među ljudima, ali i posrednik između Boga i ljudi.

Danas je Krštenje Isusovo ili Krštenje Gospodinovo. Posrijedi je blagdan koji stoji kao most ili prijelaz od božićnoga vremena u takozvano vrijeme kroz godinu. Krštenje Gospodinovo, kao i svi ostali Isusovi blagdani, na posve je određeni način i naš blagdan jer u sakramentu krštenja postajemo kristoliki, bivamo Kristu suobličeni.

Pritom je važna simbolika vode, koja najčešće dolazi do izražaja u trima temama: izvor života, sredstvo očišćenja i središte obnavljanja. Važno je reći da je u svima njima prisutna smrt. Čovjek kršćanin treba u vodi umrijeti da bi se iz vode nanovo rodio za život.

Kada je Isus ušao u vodu Jordana, bijaše to spasiteljski, soteriološki izraz solidarnosti s grješnim čovječanstvom. Isus ne ulazi u Jordan da bi ga voda tekućica sprala i odnijela mu grijehe – jer Isus nema grijeha. Isus, pravi Bog i potpuni čovjek, nama ljudima u svemu jednak osim u grijehu, ulazi u vodu namjesto nas grješnika da bi na sebe preuzeo grijehe svijeta, cijeloga čovječanstva, svekolikoga ljudskog roda.

Tako se Kristovo spasiteljsko i otkupiteljsko djelovanje najavljuje već kod njegova krštenja. On, kao vjerni sluga Boga Oca, ispunja spasovnu “pravednost” Božju, kojom Bog nepogrješivo i sigurno vodi plan spasenja. Krštenje Isusovo priprava je mesijanskoga vremena što ga je prorok Izaija navijestio riječima o sluzi Jahvinu, svečanim stihovima koje smo čuli na početku ovoga priloga. Duh o kojemu govori Izaija, ukazao se netom po Isusovu krštenju, a to evanđelist Matej ovako opisuje:

“Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: ‘Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?’ Ali mu Isus odgovori: ‘Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!’ Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!’” (Mt 3,13-17)

Duh koji je pri prvome stvaranju lebdio nad vodama, o čemu čitamo u početnim redcima “Knjige Postanka”, pojavljuje nam se kod Isusova krštenja u obličju goluba. U tome valja razaznati predigru novoga stvaranja, pri čemu Duh, s jedne strane, pomazuje Isusa i pripravlja ga za njegovo mesijansko poslanje, te, s druge strane, posvećuje vodu i tako je čini spremnom i valjanom za kršćanski obred krštenja.

Danas, prve nedjelje nakon Bogojavljenja, slavimo krštenje Isusa – koji je Krist ili Mesija te ujedno Sin Božji. Svojim krštenjem Isus nas je pozvao u zajedništvo, da u otajstvu sakramenta krsta postanemo ucijepljeni u njegovu smrt i uskrsnuće, da budemo krstjani-kršćani, krsnom vodom oprani od grijehâ, s povlasticom i pogodnošću zamilovane djece Božje.