Svetkovina svetoga Vlaha
Marito Mihovil Letica
Nadnevka 3. veljače Dubrovčani najsvečanije slave svojega zaštitnika – svetoga Vlaha – tako da se bez slikovitoga govora ili pretjerivanja može reći da su Dubrovnik i sveti Vlaho neraskidivo povezani. Ovaj je svetac tijekom mnogobrojnih stoljeća toliko ušao u svijest stanovnikâ Dubrovnika i okolice da se s njima identitetski prožeo pa se za Dubrovnik mnogokad čuje da je “Grad svetoga Vlaha”, na sličan način kao što je Split “Grad svetoga Duje”, a Mletci ili Venecija “Grad svetoga Marka”.
Govorimo o svetome Blažu, liječniku i biskupu, kojega u Dubrovniku zovu Vlaho. Svetčevo je ime nastalo prilagodbom latinskoga “Blasius”. Zastava na kojoj je njegov lik u sredini, a s lijeve i desne strane slova S i B, “Sanctus Blasius”, bila je jedna od zastava Dubrovačke Republike i stoljećima se vijorila na njezinim brodovima.
Zanimljivo je k tomu pripomenuti da se u povijesnim dokumentima i arhivskome gradivu spominje sveti Vlaho u množini, iz velikoga poštovanja: nominativ “sveti Vlâsi”, a najraniji oblik jednine, “sveti Vlaho”, zasvjedočen je tek 1751. godine.
Povijesni podatci o njegovu životu oskudni su i često isprepleteni s pobožnim legendama. Blaž ili Vlaho rodio se pred kraj 3. stoljeća u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji, a to je danas središnja Turska. Vrlo krjepostan i zauzetan liječnik, zarana je prihvatio kršćanstvo. Nakon toga je izabran za biskupa, a u doba Dioklecijanova progona kršćana, koji su počeli u veljači 303. godine, Vlaho se skrivao od Rimljana i njihovih poslušnika, ali bi noću, pridobivši tamničare darovima, hrabrio i krijepio zatočene sljedbenike Kristove. Za vrijeme Licinijeva progona kršćana, koji je počeo 319. kada je taj imperator odustao od vjerske snošljivosti što ju je donio Milanski edikt 313. godine, Vlaho se sklonio u planine Kapadocije. Otkriven je, uhićen i sproveden u Sebastu. Na putu prema Sebasti spasio je dječaka kojemu je riblja kost zapela u grlu. U cijelome se katoličkom svijetu na blagdan svetoga Blasiusa ili Vlaha blagoslivljaju grla blagoslovljenim svijećama, a taj se obred u Dubrovniku zove “grličanje”.
Nakon okrutnoga mučenja – i Vlahova nepokolebljiva odbijanja da prinosi žrtve idolima – odrubljena mu je glava. Bijaše to, najvjerojatnije, u veljači 320. godine. Nakon toga se štovanje svetoga Vlaha proširilo cijelim kršćanskim svijetom, do Flandrije i Engleske. Svetčeva je glava kao dragocjena relikvija godine 972. došla u naš Dubrovnik, a grad ga je izabrao za svojega zaštitnika te se već više od tisuću godina Dubrovnik nalazi pod Vlahovom moćnom zaštitom. Na gradskim zidinama nalaze se svetčevi kipovi, a podignuta je u središtu Dubrovnika i vrlo lijepa crkva nazvana njegovim imenom.
Ukorijenilo se vjerovanje da se sveti Vlaho godine 972. javio svećeniku Stojku za njegove noćne molitve u crkvi svetoga Stjepana te mu je naložio da upozori Senat da vlastohlepni i osvajački Mlečani namjeravaju silom osvojiti Dubrovnik. Tako je mletačka namjera onemogućena, a Dubrovčani su izabrali svetoga Vlaha za svojega glavnog zaštitnika (do tada je to bio sveti Srđ).
Ne bi smjelo ostati nespomenuto da je svetkovina svetoga Blasiusa ili “festa svetoga Vlaha”, kako se govori u Dubrovniku i okolici, uvrštena 1. rujna 2009. na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine čovječanstva.
