Spomendan svete braće Ćirila i Metoda
Marito Mihovil Letica
Katolička Crkva nadnevka 5. srpnja slavi “slavenske apostole” svetoga Ćirila i svetoga Metoda, koje običavamo označavati zajedničkim nazivom “Sveta braća”. Ćiril i Metod bili su bizantski misionari i slavenski apostoli, rodom Grci iz Soluna. Živjeli su u 9. stoljeću. Ćiril je prvu izobrazbu primio u rodnome gradu, nakon čega je nastavio školovanje u istočnorimskoj prijestolnici Carigradu, gdje je zbog svoje obrazovanosti i umnosti nazvan “Konstantin Filozof”. Tamo je neko vrijeme bio učiteljem odnosno profesorom, a onda se oko 858. povukao u samostan, gdje je već više godina boravio njegov stariji brat Metod. Svetu braću Ćirila i Metoda poslao je bizantski car 860. godine u političko-vjersku misiju Kazarima na Crno more. Na Kersonu je Konstantin pronašao kosti svetoga Klementa, pape i mučenika, trećega nasljednika svetoga Petra.
Godine 863. na poziv i molbu moravskoga kneza Rastislava poslao je bizantski car Mihajlo braću Ćirila i Metoda u Moravsku da bi propovijedali kršćanstvo na slavenskome jeziku. Premda je njihovo misionarsko, prosvjetiteljsko i diplomatsko djelovanje imalo određenu potporu među crkvenim i svjetovnim vlastima, nailazilo je i na snažan otpor, posebice franačkih biskupa, koji su se protivili slavenskome jeziku u bogoslužju i javnoj uporabi. Velika i važna baština Svete braće jest glagoljsko pismo, koje je sastavio Ćiril; k tomu su Sveta braća oblikovala slavenski književni jezik, a u zasluge im idu i prijevodi Biblije i drugih tekstova.
Kao mali ekskurs povezan s temom treba spomenuti da su iznesena brojna mišljenja kako je glagoljično pismo u krajevima južne Hrvatske postojalo prije pojave Svete braće, ali takvim hipotezama redovito nedostaju valjana znanstvena argumentacija i koherentnost. Na mrežnome izdanju “Hrvatske enciklopedije” Leksikografskoga zavoda “Miroslav Krleža” u članku o glagoljici među inim čitamo da “danas među paleografima postoji visok stupanj suglasnosti, utemeljen na motrenju grafičke strukture pisma (tektonika pisma, simetrija, orijentacija, razvoj unutar slovne mreže), da je glagoljica zasebno i autorsko pismo, zacijelo Konstantinovo.” Pri tome se posebna zanimljivost nalazi u činjenici da glagoljica nije autohtono hrvatsko pismo, jer nije nastala na području Hrvatske. Ali jest autentično hrvatsko pismo – i najviše je naše među svim slavenskim narodima – jer su ga Hrvati stoljećima čuvali i njegovali, utisnuvši mu svoje prepoznatljive oblike, te su ga kao dio svojega simbolički izraženog identiteta brendirali u svijetu.
U vezi s time neka ne ostane nespomenuto da su Sveta braća, prema spisima “Naumovo žitije” i “Ljetopis Popa Dukljanina”, boravila i djelovala i u hrvatskim krajevima. Moguće je da su putujući u Rim prolazili istarskim područjem, kojoj pretpostavci uz ostalo ide u prilog i tamošnje štovanje svetoga Klementa pape, a također i brojni glagoljični spomenici.
Premda se među katolicima nerijetko zazire od svetih Ćirila i Metoda jer tobože pripadaju Bizantu i istočnomu kršćanstvu – treba jasno reći da su Sveta braća živjela dva stoljeća prije Crkvenoga raskola 1054. godine, u doba još uvijek jedinstvene Crkve. Stoga Ćiril i Metod jednako pripadaju zapadnomu i istočnomu kršćanstvu. Svetci su i u Katoličkoj Crkvi. Uostalom, jedna se od ovdašnjih franjevačkih provincija zove Hrvatska franjevačka provincija svetih Ćirila i Metoda, kojoj je sjedište u Zagrebu. Sveti Ćiril i Metod veliki su zaslužnici za jedinstvenu Crkvu, slavensku pismenost i za općenitu kulturu hrvatskoga naroda.
