Prekomjerni turizam i mjera u povijesnom Dubrovniku
Marito Mihovil Letica
Problem prekomjernoga turizma gotovo da ne zaobilazi ni jedno hrvatsko turističko odredište – od dubrovačkoga područja do Istre – pri čemu je na poseban način pogođen Dubrovnik, jedan od najljepših gradova na Mediteranu, a i, mnogi će s pravom reći, u cijelome svijetu. Ovaj sredozemni turistički biser doživio je 21. lipnja 2014. posvemašnji kolaps, dvosatni zastoj prouzročen istodobnim dolaskom velikoga broja turista, njih više od deset tisuća, dovedenih s pet velikih putničkih brodova kruzera do same gradske jezgre. Slike Vrata od Pila ispred kojih posjetitelji stoje zaglavljeni od 11 do 13 sati, po najvećoj pripeci, ožeđali, iscrpljeni i očajni – obišle su svijet. Dubrovnik je tako dospio na vrh liste gradova što ih je, kako je rečeno, “turizam ubio”.
Od tada su gradske vlasti uvele stanovite prijeko potrebne mjere, ponajprije ograničenje broja kruzera, odnosno mnoštvenosti istodobnih ulazaka turista u jezgru Dubrovnika. Ali to je samo dio problema – Dubrovnik je zbog svoje prvorazredne atraktivnosti već dugo metom lovaca na profit; postao je poprištem prekomjerne turističke izgradnje i slijepim potrebama turizma vođene prenamjenje postojećih objekata. Ugrožen je najdragocjeniji resurs – prostor – kako onaj unutar grada tako i prostor u njegovoj neposrednoj okolici.
Gradonačelnik Dubrovnika, Mato Franković, rekao je 10. srpnja 2026. na otvaranju 77. Dubrovačkih ljetnih igara među inim i da “nema mnogo gradova na svijetu koji imaju privilegij da im umjetnost nije gost, nego stanovnik”, a “Dubrovnik je jedan od njih”. Zatim je istaknuo da Dubrovnik i te večeri, kao i prethodnih stoljeća, postavlja isto pitanje: “Jesmo li ostali vjerni mjeri koja ga je stvorila?” te je gradonačelnik svima prizvao u pamet povijesno zasvjedočene istine da je Dubrovnik “prostor koji oblikuje ljude jednako koliko ljudi oblikuju njega. Dubrovnik je ideja. Dubrovnik je sustav vrijednosti.”
Taj govor gradonačelnika Frankovića pohvalio je već sutradan, 11. srpnja, akademik Nikola Bašić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih arhitekata, predsjednik Znanstvenoga vijeća za turizam i prostor HAZU, član Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti, suautor i supotpisnik Deklaracije o hrvatskom prostoru. Čut ćemo izdvojene iz dopisa tri rečenice akademika Bašića upućene gradonačelniku Frankoviću i cijeloj hrvatskoj javnosti: “Nadasve je znakovito da taj glas dolazi iz Dubrovnika, grada mišljenog po mjeri, uklesanog po mjeri, za život po mjeri”; “Uvjeren sam da će riječi koje ste ‘urbi et orbi’ izrekli podno Orlandova stupa dugo odjekivati Hrvatskom”; “Naši predci razumjeli su da mjera nije prepreka razvoju. Ona je uvjet trajanja, a ne ograničenje stvaranja”.
Mnogo godina prije toga, davne 1988., o mjeri koja je navlastiti značaj Dubrovnika pisao je izvanrednom tankoćutnošću povjesničar umjetnosti i književnik Igor Zidić u ogledu “Dubrovačka arkadija ili grad u okviru od zlata”. Autor počinje mišlju da u Dubrovniku “veličina ne stvara iluziju reda, nego red pobuđuje dojam veličine”. Zatim slijede ove Zidićeve rečenice, vrijedne citiranja, koje ćemo čuti kao zaključak:
“U redu je mjera, a u mjeri granica. Dubrovnik je grad koji doista ograđuje, odmjerava i ograničava. (U njemu je zakon propisivao koliko se najviše može potrošiti za svadbeno slavlje, koliko najviše za ukras broda.) Povijesni je Dubrovnik bio velik u obuzdavanju, a ta se samozatajnost, s pravom, tumači dvojako: kao vježbanje u spasonosnoj mimikriji (‘za ne otkrit karte’, ‘za ne izazvat vraga’) i kao kultura podvrgavanja pojedinačnih smjeranja jedinstvenu mjerilu. Ništa ne strši, sve se slaže. / Drevni je grad, kao svijet u malom, sanjarija o Bogočovjeku; jer je graditelj gradu ono što je Stvoritelj svijetu.”
