Nenasilna komunikacija u službi razoružavanja riječi. Preobrazba sukoba

Vlč. Toni Potrebić

„Veličanstveno čovještvo koje je stvorio Bog danas se nalazi pred odlučujućim izborom: podići novu Babilonsku kulu ili izgraditi grad u kojemu Bog i čovječanstvo prebivaju zajedno“ (MH 1). Pred svakim je od nas izbor između dva načina pristupa stvarnosti koji se nalaze u međusobnoj napetosti. Možemo izabrati graditi kulturu moći, sebičnosti, nasilja i zatvorenosti za odnose, a možemo izabrati graditi civilizaciju ljubavi, nenasilja, odnosa i zajedništva. Papa taj izbor sažima ovako: biramo „između izgradnje Babilona ili obnove Jeruzalema; između moći koja želi gospodariti nebesima i naroda koji, u prisutnosti Božjoj, zajedno radi na obnovi zidina bratskoga suživota“ (MH 9).

Taj izbor donosimo svakoga dana u našoj komunikaciji. Možemo izabrati komunikaciju koja otuđuje ili komunikaciju koja stvara zajedništvo. Komunikaciju koja ne doprinosi životu i odnosima ili komunikaciju koja je nenasilna i suosjećajna. Da bi taj izbor bio lakši i jasniji mogu pomoći neka načela nenasilne komunikacije.

Komunikacija koja otuđuje

Marshall Rosenberg prepoznao je da postoje oblici komunikacije koji pridonose nasilnom ponašanju prema drugima i prema sebi, odnosno to je komunikacija koja otuđuje od života.

Primjeri takve komunikacije su nam nažalost vrlo dobro poznati iz našeg svakodnevnog života i naših svakodnevnih međuljudskih odnosa, osobito onih opterećenih napetostima, sukobima i svađama.

Prije svega, možemo imati iskustvo komunikacije u obliku moralističkih prosudbi, kada ljude prosuđujemo kao dobre ili loše, normalne ili nenormalne, pametne ili glupe. Koliko puta smo čuli: „On je zahtjevan čovjek.“ Ili: „Ti si bezosjećajan.“ Ili: „Ja sam kriv.“ To su primjeri komunikacije koja otuđuje od života te najčešće u drugima ili u nama samima stvara osjećaj straha, krivnje ili srama te onemogućuje istinske odnose.

Drugi primjer komunikacije koja otuđuje od života i koja prosuđuje je uspoređivanje. Ono onemogućava suosjećanje prema sebi i prema drugima, jer kao ideal predstavlja uniformnost, jednakost, a ne raznolikost i različitost.

Sljedeći primjer otuđujuće komunikacije je poricanje odgovornosti, odnosno bijeg od svijesti da smo odgovorni za sebe, za svoje misli, svoje osjećaje i svoja djela. Možemo bježati od vlastite odgovornost govoreći: „To sam morao napraviti jer su mi tako rekli“, ili: „Zbog tebe se osjećam ljuto i frustrirano“.

Mogli bi se navesti još brojni primjeri komunikacije koja otuđuje.

Sukob kao potencijal

Što, dakle, činiti pred iskustvom takve komunikacije, koja često rađa sukobom i narušava odnose? Kako razoružati riječi?

U doba umjetne inteligencije postoji rizik da se odustane od odnosa i prestane tražiti drugoga, jer sustavi umjetne inteligencije mogu umjetno oponašati pozitivnu ljudsku komunikaciju, i stvoriti iluziju odnosa kroz riječi savjeta, empatije, prijateljstva i ljubavi. (usp. MH 100).

Istovremeno „čovjeka ne spašava osnažena samodostatnost, nego odnos koji oslobađa, zajedništvo koje preobražava“ (MH 128).

Međuljudski odnosi i komunikacija su krhki, nesavršeni i, vidjeli smo, često otuđuju od života. Naša svakodnevna komunikacija može biti puna pogrešaka i tragičnih pokušaja stvaranja odnosa. No čovjek nije stroj, nije algoritam, nego osoba. Dok je za algoritam pogreška „nešto što treba ispraviti; za osobu ona može biti početak duboke promjene“ (MH 128).

Sukob i nerazumijevanje nose u sebi potencijal, jer su često tragičan izraz naših potreba ili naših vrijednosti. Na primjer kada nekome kažemo da je hladan i bezosjećajan možda izražavamo našu potrebu za pažnjom ili bliskošću. Kada nekome kažemo da je neorganiziran možda izražavamo našu potrebu za redom ili učinkovitošću.

Drugim riječima, sukob se može pretvoriti u kariku lanca novog procesa. (EG 227).

Ovdje nije riječ samo o usvajanju neke nove komunikacijske vještine ili načina govora i slušanja, koji će automatski promijeniti odnose.

Prvi korak preobrazbe konflikta u duhu nenasilne komunikacije je novi stav srca. Izbor između izgradnje kulture moći ili civilizacije ljubavi, između nasilja ili nenasilja, između sukoba ili mira, ne započinje izborom riječi, nego stavom srca. Isus je rekao u evanđelju: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore“ (Lk 6, 45)

U ljudskom srcu može prevladati zlo i može nastati rat. To se događa kada sumnja zamijeni povjerenje, strah nadu, a drugoga počnemo doživljavati kao prijetnju. Istovremeno, Isus nas poziva na preobrazbu i razoružanje srca. U evanđelju po Mateju nam govori: učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca (usp. Mt 11,29). U našem ranjenom srcu susreće nas Krist te nam govori i obraća nas, donoseći mir i pomirenje. A iz pomirenog, razoružanog srca mogu nastati razoružane riječi i novi odnosi.

Četiri područja nenasilne komunikacije

U tom procesu može pomoći nenasilna komunikacija, koja našu svijest usmjerava na četiri unutarnja područja.

Prvo područje su naša opažanja. Umjesto da prosuđujemo ili osuđujemo promatramo što se događa u konkretnoj situaciji. Umjesto da kažemo ili pomislimo: „Ti si neodgovorna“, primjećujemo: „Danas si zakasnila 15 minuta na sastanak“.

Drugo područje su naši osjećaji koji se rađaju u određenoj situaciji. Pitamo se jesmo li radosni, uplašeni, ljuti, iznenađeni, ili možda oduševljeni.

Sljedeće područje usmjeravanja svijesti su naše potrebe, vrijednosti ili želje koje pobuđuju osjećaje u nekoj situaciji. Mogu biti radostan jer sam nešto novo naučio, ili ponosan jer sam dobio poštovanje. Možda osjećam strah jer nemam jasnoće, ili me preplavila tuga jer mi nedostaje zajedništvo.

Kada smo svjesni onoga što opažamo te povezanih osjećaja i potreba, možemo se usmjeriti na četvrto područje, a to su konkretni postupci koje želimo od druge osobe kako bi naš život bio obogaćen. Takve molbe upućene drugima mogu biti jasne, pozitivno formulirane i konkretne. Na primjer, na nekom sastanku može se dogoditi situacija da jedna osoba koristi mobitel dok druga osoba govori. Umjesto da govornik kaže „Prestani stalno gledati u mobitel“ i tako stvoriti potencijalan sukob može reći: „Vidio sam da gledaš u mobitel dok pričam i osjetio sam nelagodu, jer mi je važno da budem saslušan. Bi li mi, molim te, mogao posvetiti nekoliko minuta pažnje dok govorim?“

Takva zamolba razoružava komunikaciju i otvara mogućnosti dubljeg povezivanja kroz suosjećanje, kroz osjećaje i potrebe koji su univerzalni i zajednički svakom čovjeku.

Zaključno, možemo se pitati kako učiti i usvojiti takvu komunikaciju.

Nenasilna komnunikacija se danas može učiti na sveučilištima, u centrima za nenasilnu komunikaciju ili kroz osobno proučavanje. Istovremeno, ona se nikada ne može do kraja naučiti ili usvojiti, jer u ljudskom je srcu neprestani sukob starog čovjeka, usmjerenog na sebe, i novog čovjeka, usmjerenog na odnose.

Ne zaboravimo da je čovjek na kraju biće koje dopušta da ga oblikuje život i „s vremenom raste kroz izbore, pogreške, praštanje i vjernost“ (MH 99). Zato se ne trebamo obeshrabriti ako prepoznamo da često griješimo, svjesno ili nesvjesno. Ponekad u našoj komunikaciji te u našim izborima ne idemo putem izgradnje odnosa i zajedništva, nego smo zarobljeni babilonskim sindromom samodostatnosti i sukoba.

A ipak, u Božjem pogledu sukob je prilika i uvijek možemo izabirati Nehemijin put obnove nakon pada, to jest put ustajanja iz duhovnih ruševina. Na tome putu svatko može preuzeti svoju ulogu i učiniti konkretne korake. Koraci nenasilne komunikacije, koje ćemo imati prilike produbiti u nastavku našega zajedničkog hoda, mogu doprinijeti preobrazbi sukoba u početak novog procesa izgradnje zajedništva.