Nenasilna komunikacija u službi razoružavanja riječi. Opažati

Vlč. Toni Potrebić

U digitalno doba svatko od nas može birati između izgradnje kulture moći ili civilizacije ljubavi. Civilizacija ljubavi izgrađuje se razoružavanjem riječi i srca, a svaka osoba može dati svoj dragocjeni doprinos. Moguće je nadići logiku moći, sukob preobraziti u početak jednog novog procesa izgradnje zajedništva, kao što je to činio Nehemija kod obnove Jeruzalema i naroda. Nenasilna komunikacija može pomoći u tom procesu kroz korake koji doprinose razvijanju suosjećajnih odnosa.

Danas ćemo produbiti prvi korak nenasilne komunikacije – opažanje.

Opažanje

Papa Lav XIV. u enciklici Magnifica humanitas upozorava da naše riječi mogu biti natopljene predrasudama te mogu u sebi sadržavati otvorenu ili skrivenu agresiju (usp. MH, 214). To je osobito vidljivo kada su naša opažanja izmiješana s našim procjenama, prosudbama ili sudovima. Iskustvo međuljudskih odnosa pokazuje da nam je teško opažati stvarnost bez donošenja sudova, kritike ili analiziranja. Takva vrsta komunikacije otuđuje i ne doprinosi izgradnji odnosa, nego može biti povod za svađu ili sukob. Vjerujem da smo zasigurno nekada čuli ili izrekli rečenicu poput: „Previše si obziran.“ ili: „Nitko od mladih nema razumijevanja za starije.“ ili: „Ti stalno gledaš u mobitel.“ Takve rečenice mogu postati poticaj za raspravu, sukob, nadmudrivanje ili dokazivanje tko je u pravu, a tko je u krivu. Takve poruke nerijetko potiču drugoga da se brani te se umjesto povezanosti, suosjećanja i zajedništva rađa napetost i nepovjerenje.

S druge strane, usvajanje nenasilne komunikacije pomaže preobraziti takvu vrstu komunikacije u priliku za izgradnju zajedništva, a prvi korak nenasilne komunikacije je svjesno odvajanje opažanja od prosudbe ili procjene (Nenasilna komunikacija, 42).

Konkretan korak koji možemo učiniti je da riječi koje izgovaramo polaze od opažanja koje nije pomiješano s procjenom ili osudom. U nenasilnoj komunikaciji jasno izražavamo što opažamo, odnosno što čujemo, vidimo ili doživljavamo, bez miješanja sa našim sudovima ili prosudbama.

Biblijski primjeri 

Sličan poziv slušamo u evanđelju po Mateju, kada Isus kaže u govoru na gori: „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se“ (Mt 7,1-2) . Te evanđeoske riječi govore nam prije svega da naši stavovi suđenja i komunikacija koja osuđuje utječu na razvijanje osuđujućeg ozračja međuljudskih odnosa. Ako sudimo, doprinosimo stvaranju odnosa u kojima se optužuje i brani, analizira i dokazuje, a rezultat je nepovezanost među ljudima.

Istovremeno, te Isusove riječi imaju i dublje značenje koje je vidljivo u nastavku Isusova govora na gori, kada on kaže: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!«“ (Mt 7,3-5)

Tko želi maknuti trun, malen komad drveta iz tuđeg oka, treba prvo prepoznati da u svom vlastitom oku ima brvno, odnosno komad drveta koji je toliko velik da može premostiti jarak. Drugim riječima, Isus želi reći da je onaj koji sudi drugoga zapravo mrtav, beživotan. Zato tko sudi i osuđuje drugoga treba pomoć drugoga da ponovno započne život u punini. Taj drugi je prije svega Bog i čitamo u Jakovljevoj poslanici da je Bog jedini sudac (usp. Jak 4,12), a njegov sud je križ. Upravo na križu vidimo da je Božji sud nad čovječanstvom milosrđe. Na križu vidimo da ne suditi znači oprostiti i pristupiti drugome milosrdno sa stavom bezuvjetnog prihvaćanja i ljubavi.

Zajedničko shvaćanje istine

Milosrđe, ljubav i bezuvjetno prihvaćanje drugoga onakvim kakav jest omogućuju nam da se oslobodimo od duhovne sljepoće koja miješa naša opažanja, sudove i procjene. To oslobođenje bilo je vidljivo u brojnim Isusovim čudima kojima je ljudima omogućio da vide, da čuju te da budu sposobni za izgradnju odnosa u duhu zajedništva. Drugim riječima, Isus je omogućio ono što se u nenasilnoj komunikaciji naziva opažanjem.

Opažanje koje je svjesno odvojeno od procjena i sudova omogućava jasnoću i lakše razumijevanje, odnosno zajedničko shvaćanje istine. Papa Lav u enciklici nas podsjeća: „istina nije teritorij koji treba braniti, nego dobro koje treba dijeliti“ (MH, 25). Kada u komunikaciji polazimo od istine, od onoga što čujemo, vidimo i doživljavamo, drugoga pozivamo na zajedničko opažanje stvarnosti. Riječi opažanja pozivaju na razumijevanje i zajedništvo, jer prije ćemo se složiti ono nečega što zajedno čujemo i vidimo, nego oko naših procjena i sudova.

Primjeri nenasilne komunikacije

Tijekom usvajanja nenasilne komunikacije postajemo svjesniji nekih naših navika i obrazaca u komunikaciji, a vježbanjem nenasilne komunikacije razvijamo jasnoću u izražavanju opažanja. Tako na primjer u duhu nenasilne komunikacije možemo reći: „Primijetio sam da u posljednja dva tjedna nisi uzeo niti jedan dan odmora“, umjesto da kažemo procjenjujući: „Premalo se odmaraš“. Nadalje,  nenasilna komunikacija nas čini osjetljivima i na poopćavanja koja mogu biti prisutna u našem govoru.  Nenasilno bismo mogli reći: „Imam dvoje kolega na poslu koji za vrijeme pauze govore o drugim zaposlenicima“, dok će netko poopćiti i reći: „Svi moji kolege vole ogovarati“. Osim toga, netko će procjenjivački reći: „Ti si neuredna i neodgovorna osoba“, umjesto da izrazi opažanje: „Primijetio sam da nisi očistila stan zadnjih mjesec dana“. Također rečenice u kojima koristimo riječi poput uvijek, nikad, stalno ili često da bismo uveličali ili umanjili nečije djelovanje ne potiču stvaranje suosjećajnih odnosa, nego mogu biti poticaj za raspravu i opravdavanje. Netko će na primjer reći: „Ti me nikada ne slušaš“, umjesto da nenasilno kaže: „Kada sam ti jučer pričao o predstavi primijetio sam da gledaš u mobitel, a važno mi je da me gledaš u oči dok govorim“. Nadam se da nam ovi primjeri mogu pomoći primijetiti razliku između komunikacije koja nesvjesno miješa naša opažanja sa sudovima i procjenama i komunikacije koja jasno razdvaja naša opažanja od procjena.  

Jasno opažanje tek je prvi korak u nenasilnoj komunikaciji u službi razoružavanja naših riječi, a u nastavku hoda vidjet ćemo kako u tome pomaže izražavanje naših osjećaja, potreba i molbi.