Papa: Bog čezne za onima koji se udalje; neka ni čovjek ne napušta bližnjega

Krist ne samo da ima riječi života, nego svoj život čini Riječju – rekao je papa Franjo u katehezi na općoj audijenciji, u kojoj je napomenuo kako je u Isusovim danima na prvom mjestu bila blizina s Ocem, molitva. Njegovo je poslanje za nas, Otac ga je poslao nama – rekao je a potom uputio na sliku kojom se može dočarati Kristov stil života.

Nudi nam ju sâm Isus, čuli smo, govoreći o sebi kao o dobrom Pastiru, onome koji – kaže – „život svoj polaže za ovce“ (Iv 10, 11), to je Isus. Naime, biti pastir nije bio samo posao koji je zahtijevao vrijeme i mnogo truda; bio je to pravi i istinski način života: dvadeset i četiri sata na dan, živeći sa stadom, prateći ga na pašu, spavajući među ovcama, skrbeći za one slabije. Drugim riječima, Isus ne čini nešto za nas, nego daje sve, daje svoj život za nas. Njegovo srce je srce pastira (usp. Ez 34,15). Pastir je prema svima nama.

Dobri pastir

Kako bi se jednom riječju saželo djelovanje Crkve, često se rabi upravo riječ „pastoral“ – primijetio je rimski biskup. Da bismo ocijenili svoj pastoral moramo se usporediti s modelom, s Isusom, Isusom Dobrim pastirom.

Možemo se, prije svega, upitati: nasljedujemo li ga napajajući se na izvorima molitve, kako bi naše srce bilo usklađeno s njegovim? Prisnost s njim je, kako se sugerira u prekrasnoj knjizi opata Chautarda, „duša svakog apostolata“. Sâm Isus je to jasno rekao svojim učenicima: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15, 5). Ako si s Isusom, otkrivaš da njegovo pastirsko srce uvijek kuca za one koji su zalutali, izgubljeni, koji su daleko. A naše srce? Koliko puta svoje ponašanje s ljudima koji su pomalo teški ili tegobni izražavamo riječima: „Ma to je njegov problem, neka se snalazi…“. Ali, Isus to nikada nije rekao, nikada, nego je uvijek išao u susret svima koji su marginalizirani, grješnicima. Bio je optužen za to, da je bio s grješnicima, jer je upravo njima donosio Božje spasenje.

Gospodin trpi i riskira

Dobri pastir voli sve i želi spasiti one koji su zalutali. Bog ne promatra ogradu oko svojih ovaca, niti im prijeti da ne izlaze. Nego, ako koja iziđe i izgubi se, ne napušta ju nego ju traži – istaknuo je Papa.

Bog trpi zbog onoga koji ode i, dok plače za njim, još ga više ga ljubi. Gospodin trpi kada se udaljimo od njegova srca. Trpi zbog onih koji ne poznaju ljepotu njegove ljubavi i toplinu njegova zagrljaja. Ali, kao odgovor na tu patnju, ne zatvara se, nego se upušta u rizik: ostavlja devedeset i devet ovaca koje su na sigurnom i kreće u potragu za onom jedinom izgubljenom, čineći tako nešto riskantno, pa čak i iracionalno, ali u skladu sa svojim pastirskim srcem, koje osjeća čežnju za onim koji je otišao. Čežnja za onima koji su otišli u Isusu je stalna. I kada čujemo da je netko napustio Crkvu, što možemo reći? „Neka se snađe.“ Ne, Isus nas uči čežnji za onima koji su otišli; ne obuzima ga ljutnja ili srditost, već neugasiva čežnja za nama. Isus čezne za nama, i to je Božja revnost.

Prozelitizam je poganska stvar

Imamo li mi slične osjećaje? – upitao je Sveti Otac. Možda one koji su napustili stado vidimo kao protivnike ili neprijatelje. Susrećući ih u školi, na radnom mjestu, na gradskim ulicama, zašto ne bismo, naprotiv, pomislili da je to dobra prilika da im posvjedočimo radost Oca koji ih voli i koji ih nikada nije zaboravio?

Ne kako bismo provodili prozelitizam, ne! Nego kako bi do njih došla Očeva riječ, kako bismo zajedno hodili. Evangelizirati ne znači provoditi prozelitizam; prozelitizam je poganska stvar, nije vjerska ni evanđeoska.

Postoji jedna dobra riječ za njih, a mi imamo čast i dužnost donijeti im je. Jer Riječ, Isus, od nas to traži.

Možda već dugo slijedimo i ljubimo Isusa, a nikada se nismo upitali dijelimo li njegove osjećaje, trpimo li i riskiramo li u skladu s Isusovim srcem, s tim pastirskim srcem, uz pastirsko Isusovo srce! Nije riječ o prozelitizmu, rekao sam, kako bi drugi postali „jedni od nas“, ne, to nije kršćanski; riječ je o tomu da ljubimo kako bi oni bili sretna Božja djeca. Tražimo u molitvi milost pastirskoga srca, otvorenoga, koje je blizu svima, kako bismo donosili Gospodinovu poruku i kako bismo prema svakomu osjećali Kristovu čežnju.

Pastirsko je srce otvoreno za druge i blisko je svima. Bez te ljubavi koja trpi i riskira – rekao je Papa – mogli bismo voditi na pašu samo sebe, a ne stado. Naš život bez te ljubavi koja trpi i riskira, nije dobar. Pastiri koji su sami sebi pastiri, umjesto da budu pastiri stada, češljaju „izvrsne“ ovce. Ne smijemo biti pastiri sami sebi, nego pastiri svima – istaknuo je na kraju Sveti Otac.

Jedinstvo kršćana

Nakon kateheze, obraćajući se hodočasnicima talijanskoga govornog područja, Papa je, na početku Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, potaknuo sve na molitvu i djelovanje kako bi među svim kršćanima sve više jačao hod prema punom zajedništvu. Istodobno vas molim da se zauzmete, potpunom predanošću i u svakoj sredini u kojoj živite, kako biste bili graditelji pomirenja i mira – rekao je papa Franjo.

(Vatican News - al; aa)