Papa: Crkvi su potrebna srca koja privlače Bogu, poput onoga sv. Terezije
Rektorska crkva svetoga Antuna opata na rimskom brežuljku Esquilinu od 6. lipnja ugošćuje relikvije svete Terezije iz Lisieuxa i njezinih roditelja. Brojna su slavlja predviđena sve do 16. lipnja, ali danas su prijepodne, povodom opće audijencije, relikvije te karmelićanke prenesene na Trg svetoga Petra. Papa Franjo je, na samom početku kateheze istaknuo kako je lijepo da se to događa dok razmišljamo o strasti prema evangelizaciji, o apostolskom žaru. Potom je najavio da će upravo svjedočanstvo svete Male Terezije biti u središtu današnje kateheze te da joj, povodom 150. obljetnice njezina rođenja, koja se slavi ove godine, namjerava posvetiti jedno apostolsko pismo.
Terezija – „zaštitnica misija“ ostajući u samostanu
Ona je zaštitnica misija, ali nije nikada bila u misijama – primijetio je Papa te upitao – Kako to objasniti? Bila je krhkoga zdravlja i umrla je u 24. godini života, ali srce joj je bilo živa vatra, misionarsko.
U svom „dnevniku“ kaže da joj je želja biti misionarka i da to nije željela biti samo nekoliko godina, nego čitav život, štoviše do svršetka svijeta. Terezija je bila „duhovna sestra“ više misionara: iz samostana ih je pratila svojim pismima, molitvom i prinoseći za njih neprestane žrtve. Ne pokazujući se, svojim je zagovorom pratila misije, poput motora koji, skriven, daje vozilu snagu da se pokreće.
Ne tražiti utjehu za sebe, nego „utješiti“ Isusa
Život svete Terezije u samostanu nije bio lak ali sve je prihvaćala s ljubavlju, strpljivo, prikazujući, zajedno sa svojom bolešću, također osude i nerazumijevanja. Činila je to za potrebe Crkve i ponajviše za one koji su se najviše udaljili od Boga. Pitajući se odakle je proizlazila njezina radost i misionarska snaga, Sveti je Otac spomenuo dvije zgode iz njezina života, koje su se dogodile prije nego što je ušla u samostan, a koje nam pomažu razumjeti. Prva se odnosi na Božić 1886. godine, dan koji joj je promijenio život. Terezija je nedugo nakon toga trebala navršiti 14 godina. Jedan ju je nemili događaj u obitelji rasplakao, ali je ubrzo sve zaboravila te ponovno otkrila radost i želju za ljubavlju prema drugima.
Što se dogodilo? Dogodilo se to da je u noći u kojoj se Isus učinio krhkim zbog ljubavi, ona postala jaka u duhu – pravo čudo: u samo nekoliko trenutaka izišla je iz zatvora svoje sebičnosti i samosažaljenja; počela je osjećati da je „ljubav ušla u njezino srce i potrebu da zaboravi samu sebe“ (usp. Rukopis A, 133-134). Od tada je svoju revnost usmjerila na druge, kako bi pronašli Boga, i umjesto da traži utjehe za sebe, odlučila je „tješiti Isusa, učiniti da ga duše zavole“, jer - primijetila je Terezija - „Isus je bolestan od ljubavi a […] bolest ljubavi može se izliječiti samo ljubavlju» (Lettera a Marie Guérin [Pismo Mariji Guérin], srpanj 1890.).
Moć zagovora
Učiniti Isusa ljubljenim postaje Terezijina svakodnevna odluka, kao i zagovor kako bi ga drugi ljubili.
Papa Franjo se potom spomenuo druge zgode iz života svetice iz Lisieuxa koji pokazuje njezin apostolski žar usmjeren ponajviše prema grješnicima. Naime, Terezija je doznala za zločinca osuđenoga na smrt. Njegovo je ime Enrico Pranzini. Kazali su joj da ne želi primiti utjehu vjere. Ona tada počinje moliti na sve moguće načine za njegovo obraćenje, kako bi pokazao mali znak pokajanja i dao mjesta Božjem milosrđu u koje Terezija slijepo vjeruje – rekao je Papa te nastavio:
Smrtna kazna je izvršena. Sljedećeg dana Terezija je pročitala u novinama da se Pranzini, neposredno prije no što će položiti glavu na giljotinu, „iznenada, obuzet iznenadnim nadahnućem, okrenuo, zgrabio raspelo koje mu je svećenik pokazao i tri puta poljubio svete Isusove rane“. Svetica je to ovako prokomentirala: „Njegova je duša otišla primiti milosrdnu presudu Onoga koji je objavio da će u nebu biti veća radost zbog jednog grešnika koji učini pokoru nego zbog devedeset i devet pravednika kojima pokora ne treba!“ (Rukopis A, 135).
Misionar je onaj koji živi kako bi Isus prolazio kroz njega
Pokretačka je snaga misije upravo u snazi zagovora potaknutoj milosrđem – primijetio je rimski biskup te istaknuo da misionari nisu samo oni koji daleko putuju, uče nove jezike, čine dobra djela i koji su sjajni vjerovjesnici; misionar je svatko tko živi, tamo gdje se nalazi, kao oruđe Božje ljubavi. Misionar je onaj koji čini sve da po njegovu svjedočenju, njegovoj molitvi, njegovu zagovoru Isus prolazi.
To je apostolska revnost koja, imajmo to uvijek na umu, nikada ne djeluje prozelitizmom ili prisilom, nego privlačnošću: vjera se rađa iz privlačnosti; kršćaninom ne postaješ zato što te netko na to prisilio, nego zato što te dotaknula ljubav. Prije mnogih sredstava, metodâ i strukturâ, koje ponekad odvlače pažnju od onog bitnog, Crkvi su potrebna srca poput Terezijina, srca koja privlače ljubavi i približavaju Bogu. Molimo tu sveticu za milost da nadvladamo svoju sebičnost te strast za posredovanje kako bi ta privlačnost bila veća kod ljudi i kako bi se Isusa poznavalo i ljubilo.
(Vatican News - am; aa)
