Papa: Kršćanska arheologija, poziv i oblik ljubavi prema Crkvi i čovječanstvu

Iskapati, dodirivati pronalaske, ponovno otkriti energiju tog vremena; rad kršćanskih arheologa ne uključuje samo materijalno nego i ljudsko: ruke koje su oblikovale pronađene ostatke, 'umove koji su ih osmislili, srca koja su ih voljela'. Jedna je od značajki kršćanske arheologije koju papa Lav XIV. ističe u apostolskom pismu o važnosti arheologije objavljenom danas, 11. prosinca, povodom stote obljetnice Papinskoga instituta za kršćansku arheologiju.

Učiniti otajstvo vidljivim

Materija i otajstvo; dva su vodeća načela koja se isprepliću u kršćanskoj arheologiji jer – kako ističe Papa – kršćanstvo nije rođeno od ideje, nego od tijela, iz utrobe, tijela, groba. Kršćanska se vjera, naime, temelji na konkretnim događajima, licima, gestama, riječima izrečenima na nekom jeziku, u nekom dobu, u nekoj sredini. To je ono što arheologija čini očitim, opipljivim – piše Sveti Otac. Potom podsjeća da je Bog odabrao govoriti ljudskim jezikom, hodati zemljom, nastanjivati mjesta, kuće, sinagoge, ulice. Zbog toga, u dobu u kojemu se pribjegava umjetnoj inteligenciji i proučavaju galaksije, i dalje ima smisla istraživati.

Ništa nije nevažno

Arheologija i teologija isprepliću se stoga u radu arheologa, temeljene na snažnom osjećaju za pažljivo rukovanje 'materijalima vjere'. Kopajući među kamenjem, ruševinama i predmetima, ona nas uči – objašnjava Papa – da ništa od onoga što je dotaknuto vjerom nije nevažno. Svako malo svjedočanstvo zaslužuje pažnju i ne smije se odbaciti; stoga je arheologija 'škola kulturne održivosti i duhovne ekologije', 'obrazovanja u poštovanju materije, sjećanja i povijesti'. Ništa se ne baca, čuva se i dešifrira, jer iza svakog nalaza stoji dah jednoga doba, smisao jedne vjere, tišina jedne molitve. To je pogled – ističe Papa – koji nas može mnogo naučiti i o današnjoj pastoralnoj skrbi i katehezi.

Arheologija u savezništvu s teologijom

Nove se informacije mogu dobiti uz pomoć najsuvremenijih tehnoloških sredstava, stoga svaki materijal može otkriti duboka značenja. U tom je smislu arheologija također škola nade – napominje Papa. Pozivajući se na apostolsku konstituciju pape Franje Veritatis gaudium, papa Lav XIV. podsjeća da arheologija, zajedno s poviješću Crkve i patrologijom, treba biti dio temeljnih disciplina za teološku formaciju. Arheologija, naime, ne govori samo o stvarima, nego i o ljudima; pomaže nam razumjeti kako se objava utjelovila u povijesti, kako je Evanđelje pronašlo riječi i oblike unutar kultura. Stoga teologija koja prihvaća arheologiju jest teologija koja sluša tijelo Crkve, koja preispituje njezine rane, koja čita njezine znakove, koja dopušta da ju dotakne njezina povijest. To je također oblik milosrđa jer na taj način govore tišine povijesti, vraća se dostojanstvo zaboravljenima, iznosi se na vidjelo nepoznata svetost brojnih vjernika koji su činili Crkvu – ističe Papa.

Evangelizacijsko poslanje

Zadaća je arheologije također evangelizacija, pomoć Crkvi da očuva živu uspomenu na svoje početke, da ispriča povijest spasenja također kroz slike, oblike i prostore. U vremenu koje često gubi iz vida svoje korijene – napominje Papa – arheologija tako postaje dragocjeno sredstvo za evangelizaciju koja polazi od istine povijesti kako bi se otvorila kršćanskoj nadi i novosti Duha. Promatranje načina na koji je evanđelje bilo primljeno u prošlosti potiče nas na njegovo širenje danas, obraćajući se onima koji su daleko, ali i mladima koji traže autentičnost i konkretnost. Arheologija je moćno sredstvo za dijalog – dodaje Sveti Otac – može pridonijeti u izgradnji mostova između udaljenih svjetova, između različitih kultura, između generacija.

Živo i pomireno sjećanje

Arheologija rasvjetljuje tekstove materijalnim dokazima, preispituje izvore, upotpunjuje ih, otvara nova pitanja. Stoga teologija vjerna Objavi treba – prema Papinim riječima – biti otvorena slojevitosti povijesti koju čine izazovi, sukobi, trenutci sjaja i tame. Nije slučajnost – objašnjava Papa – da je svako produbljivanje otajstva Crkve povratak njezinim početcima; ona se obnavlja kada preispituje ono što ju u njezinoj biti definira. To nije kult prošlosti – ističe Papa – nego živo sjećanje, sposobnost učiniti da prošlost progovori sadašnjosti. To je mudrost u raspoznavanju onoga što je Duh Sveti potaknuo u povijesti. To je kreativna vjernost, a ne mehaničko oponašanje. Zato iz toga može proizići zajednički jezik, "pomireno sjećanje" sposobno prepoznati pluralnost glasova, jedinstvo u različitosti, te tako postati mjesto slušanja, prostor za dijalog, sredstvo razlučivanja.

To nije elitna disciplina

Papa se u dokumentu prisjeća osnutka Papinskoga instituta za kršćansku arheologiju koji je 1925. godine osnovao papa Pio XI., tijekom Jubileja mira, dok se stota obljetnica podudara s Jubilejom nade. Ta slučajnost može ponuditi nove horizonte čovječanstvu potresenom tolikim ratovima. Osnivanje je uslijedilo u nesigurnom ozračju poslijeratnog razdoblja, uz hrabrost i dalekovidnost. Ta nas gesta – piše Papa – danas potiče da shvatimo kako vjernost tom osnivačkom duhu ne znači zatvarati se u elitno znanje, nego to znači dijeliti, širiti, uključivati. U tom je smislu temeljno zajedništvo s drugim institucijama koje se bave arheologijom. Čak i odnos s kršćanskim Istokom, s kojim Zapad dijeli brojna ranokršćanska svjedočanstva, može u arheologiji pronaći plodno tlo – ističe Papa.

Služba nade

Crkva je pozvana odgajati za sjećanje, a kršćanska je arheologija jedno od njezinih najplemenitijih sredstava za to. Ne da bismo se sklanjali u prošlost, nego da bismo živjeli u sadašnjosti svjesno, gradeći budućnost koja će biti ukorijenjena. Arheologija je u tom smislu "služba nade" jer – objašnjava papa Lav XIV. – pokazuje da je vjera izdržala progone, krize i promjene, obnavljajući se, ponovno se osmišljavajući, cvjetajući u novim oblicima. Papa na kraju potiče da se nastavi taj vrijedan i rigorozan rad, koji valja zanosno prenositi. Kršćanska je arheologija služba, zvanje, oblik ljubavi prema Crkvi i čovječanstvu. Budite vjerni dubokom značenju vašega zauzimanja: učiniti vidljivom Riječ života, svjedočiti da se Bog utjelovio, da je spasenje ostavilo trag, da je Otajstvo postalo povijesni narativ.

(Vatican News - bc; aa)