"Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima" i kršćanski personalizam
Marito Mihovil Letica - Zagreb
″Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima″ proglašena je 10. prosinca 1948., istoga dana kada je prihvaćena Rezolucijom 217 A (III) Opće skupštine Ujedinjenih naroda održane u Parizu. Ovaj dokument postao je temelj za većinu pravno obvezujućih međunarodnih akata o ljudskim pravima, uključujući i mnogobrojne ustave nacionalnih država.
Na hrvatski se jezik dokument najčešće prevodi kao ʺOpća deklaracija o pravima čovjekaʺ. Međutim, atributi ʺopćaʺ i ʺuniverzalnaʺ nisu istoznačni, pogotovo ne u filozofskoj terminologiji. Da je u izvornome nazivu pridjev ʺgeneralʺ, tada bi deklaracija zaista bila ʺopćaʺ. Nadaje se zaključak da je najbolje ne prevoditi izvornu englesku riječ ʺuniversalʺ, koja je latinskoga podrijetla, nego ju samo prilagoditi hrvatskomu jeziku. Prilagođenice latinskoga ʺuniversalisʺ nalaze se u prijevodima na gotovo sve europske jezike, izuzevši ònē u bivšim socijalističkim zemljama i uz njih njemački, pri čemu Nijemci imaju stanovite kulturne odnosno sociolingvističke razloge odbojnosti spram engleske i francuske terminologije, posebice pravne.
Nadalje treba reći da su posrijedi ʺljudska pravaʺ, a ne ʺprava čovjekaʺ. Bitna je razlika između tih dvaju termina: koncept ljudskih prava (engl. ʺhuman rightsʺ) zasnovan je na prirodnome pravu te u čovjeku vidi osobu, dok je koncept prava čovjeka (engl. ʺrights of manʺ) zasnovan na pravnome pozitivizmu i čovjeka gleda kao pojedinca, individuum. Dakle, trebali bismo govoriti o ʺUniverzalnoj deklaraciji o ljudskim pravimaʺ, a ne o ʺOpćoj deklaraciji o pravima čovjekaʺ. O svemu tome obuhvatno i podrobno piše filozof i pravnik Ivan Čulo u hvale vrijednoj knjizi ʺPersonalizam i ljudska pravaʺ (Zagreb 2020.).
ʺUniverzalna deklaracija o ljudskim pravima″ nastala je nekoliko godina nakon Drugoga svjetskog rata, tijekom kojega su se dogodili premnogi teški zločini protiv čovječnosti i najbrutalnija zatiranja ljudskih prava. U tekst ″Univerzalne deklaracije″, sastavljene od 30 članaka, uključena su 22 ljudska prava od njih 26 iz kataloga ljudskih prava što ga je oblikovao Jacques Maritain. K tome je pojam ″osoba″ središnji u ″Univerzalnoj deklaracijiʺ – spominje se 23 puta.
Jacques Maritain – nedvojbeno jedan od najznačajnijih kršćanskih filozofa 20. stoljeća – postavio je personalizam ne samo u središte svoje filozofske misli nego i društvenoga djelovanja. Dosljedno je kritizirao sve kolektivizme i još više totalitarizme. Smatra da komunizam ne napada samo ″građanskog čovjeka″ nego i ″samog Čovjeka s njegovom naravi i njegovim bitnim dostojanstvom″ jer se ″obara na čovjeka koliko je slika Božjaʺ. K tome se Maritain u djelu ″Antisemitizam″ iz 1938. snažno protivi Hitlerovu nacional-socijalističkomu rasizmu i njihovu zločinačkom postupanju prema Židovima. Maritain je značajno utjecao na socijalne enciklike papâ Pavla VI. i Ivana Pavla II. Premda Maritain nije bio svećenik, nego katolički laik, Pavao VI. namjeravao ga je imenovati kardinalom, ali francuski filozof to nije prihvatio.
Treba reći i to da ″Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima″ socijalistička Jugoslavija nikada nije usvojila, čime se svrstala uz Sovjetski Savez i države komunističkoga bloka, s njima Južnoafričku Republiku i Saudijsku Arabiju.
Najvažnije je uvidjeti da ljudska prava nisu plod ni liberalizma ni komunizma – nego ponajvećma kršćanskoga personalizma, pri čemu su uz katoličke velik doprinos dali i pravoslavni i protestantski mislioci.
