Znanstveni skup “Dubrovački identitet kroz povijest”
Marito Mihovil Letica
Nepobitnom se iskazuje tvrdnja da je Dubrovnik hrvatski grad obilježen zapadnom kulturom, odnosno pripadanjem katoličkome kulturnom krugu. O tome jednako svjedoče i stranci koji su posjetili grad i sámi Dubrovčani. Od nebrojeno primjera spomenut ćemo njih nekoliko.
Godine 1154. (ili 1153.) arapski je geograf i kartograf Muhamed Al-Idrisi došavši do Dubrovnika zapisao da je “posljednji grad na jugu Hrvatske”. Tri i pol stoljeća poslije, 1506. godine, engleski hodočasnik Sir Richard Guylford (Guylforde), visoki državni službenik i dvorjanik kralja Henrika VII., doplovivši u Dubrovnik bilježi da se nalazi “u pokrajini hrvatskoga kraljevstva”. Posebice je zanimljiv ruski grof Petar Andrejevič Tolstoj, koji je kao diplomat u službi cara Petra Velikoga došao brodom 1698. u Dubrovačku Republiku te zapisao da Dubrovčani, “svi govore slavenskim jezikom, a svi znaju i talijanski, nazivaju se Hrvati i drže se rimske vjere”.
K tomu su brojni Dubrovčani jasno očitovali svoje hrvatstvo. Tako je Dominko Zlatarić na naslovnici “Elektre”, objavljene u Veneciji 1597., istaknuo da je to djelo preveo iz više stranih jezika na hrvatski; ili izvorno: “Iz većje tuđieh jeziká ù Harvackij izložene.” O Dubrovniku kao hrvatskome gradu govorili su i drugi dubrovački književnici od 15. do 19. stoljeća: Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Vladislav Menčetić, Marko Bruerević, tek su neki među brojnima.
U Matici hrvatskoj u Zagrebu održan je 24. listopada 2025. znanstveni skup “Dubrovački identitet kroz povijest”, kojemu je podnaslov: “Od predmodernoga identiteta Dubrovačke Republike do oblikovanja modernoga hrvatskog političkog i kulturnog identiteta grada Dubrovnika (XIV.–XX. st.)”. Organizatori su Hrvatski institut za povijest u Zagrebu i Matica hrvatska.
Nije u ovome prilogu moguće nešto više reći o svakome predavanju pa ćemo se zadržati na spominjanju temā i imenā predavačā. Zdenka Janeković Römer govorila je o katoličanstvu – temelju identiteta Dubrovačke Republike od srednjovjekovnih početaka. Zrinka Pešorda Vardić održala je predavanje “Bratovština antunina i oblikovanje građanskog identiteta u predmodernom Dubrovniku”. Zatim je Marinko Marić izložio predavanje “Identitet Ruđera Josipa Boškovića: između regionalne pripadnosti, vjerskog univerzalizma i modernih nacionalnih atribucija”. Predavanje naslovljeno “Između svetosti i narodnosti: Mato Vodopić i identitet Dubrovnika u 19. stoljeću” održala je Katja Bakija. Nakon toga je Zoran Grijak izložio temu: “Analiza dvaju dubrovačkih pseudo-nacionalnointegracijskih fenomena tijekom druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća – slovinstva i srbokatoličke ideologije – na osnovi kontroverzi u vezi s pokretanjem časopisa ‘Slovinac’ i ‘Srđ’”. Na to se nadovezalo predavanje Stjepana Ćosića “Dubrovačka Omladina – borbeno krilo Srba katolika”. Stjepan Matković govorio je o Dubrovniku u očima pravaških novina na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. “Važnost katoličkoga u srbokatoličkome identitetu: primjer braće Murat” naslov je predavanja Ivana Viđena. Posljednje predavanje, naslovljeno “Dubrovački govor na razmeđu hrvatske i srpske dijalektologije”, održao je Domagoj Vidović.
Znanstveni je skup s različitih aspekata osvijetlio dubrovački identitet tijekom povijesti. Vjerodostojnim argumentima dekonstruiran je srbokatolički pokret, kojega je nastanak bio više politički nego nacionalno motiviran, a obilježen je znanstveno neutemeljenim jezičnim hipotezama i pseudo-povijesnim narativima, čime se neuspješno pokušalo otrgnuti Dubrovnik iz tisućljetne pripadnosti hrvatskomu kulturno-povijesnom prostoru.
