Dikasterij za nauk vjere: Monogamija nije ograničenje, brak je obećanje bekonačnosti

'Neraskidivo jedinstvo', tako Doktrinarna nota Dikasterija za nauk vjere definira brak, odnosno kao isključivu zajednicu i uzajamnu pripadnost. Nije slučajno da dokument – ​​koji je papa Lav XIV. odobrio 21. studenog, na liturgijski spomen Prikazanja Blažene Djevice Marije, a novinarima je predstavljen danas, 25. studenog – nosi naslov „Una caro (Jedno tijelo). Pohvala monogamije“. U dokumentu se objašnjava da oni koji se potpuno i cjelovito predaju drugomu mogu biti samo dvoje; inače bi to bilo djelomično darivanje sebe koje ne poštuje dostojanstvo partnera.

Motivacije za dokument

Tri su razloga za objavljivanje dokumenta: prvo – kako u uvodu piše prefekt kardinal Víctor Manuel Fernández – pozornost prema trenutnom globalnom kontekstu tehnološkoga razvoja koji navodi čovjeka da sebe smatra stvorenjem bez ograničenja te stoga daleko od vrijednosti isključive ljubavi rezervirane za jednu osobu. Spominju se također rasprave s afričkim biskupima o temi poligamije, podsjećajući da temeljita proučavanja afričkih kultura opovrgavaju "uobičajeno mišljenje" da je monogamni brak iznimka. Na kraju, dokument bilježi porast, na Zapadu, "poliamorije", odnosno javnih oblika nemonogamnih zajednica.

Bračno jedinstvo i sjedinjenje Krista i Crkve

U tom kontekstu, dokument Dikasterija za nauk vjere želi istaknuti ljepotu bračnoga jedinstva koje, uz pomoć milosti, odražava također jedinstvo Krista i njegove voljene zaručnice, Crkve. Nota je namijenjena prvenstveno biskupima, ali njome se – ističe kardinal Fernández – želi također pomoći mladima, zaručnicima i bračnim parovima da shvate bogatstvo kršćanskog braka, potičući tako promišljanje i dugotrajno proučavanje te teme.

Pripadnost na temelju slobodnog pristanka

Dokument, podijeljen u sedam poglavlja i zaključke, ističe da monogamija nije ograničenje, nego mogućnost ljubavi koja se otvara vječnosti. Dva elementa čine se odlučujućima: uzajamna pripadnost i bračna ljubav. Prvi, utemeljen na slobodnom pristanku oba supružnika, odraz je trojstvenoga zajedništva i postaje snažna motivacija za stabilnost zajednice. Riječ je o pripadnosti srca koju samo Bog vidi i u koju samo On može ući, bez narušavanja slobode i identiteta osobe.

Ne povrijediti slobodu drugoga

Tako shvaćena, obostrana pripadnost svojstvena uzajamnoj isključivoj ljubavi podrazumijeva delikatnu brigu, sveti strah od povrede slobode drugoga koji ima jednako dostojanstvo te stoga ista prava. Jer tko ljubi zna da drugi ne može biti sredstvo za rješavanje vlastitih nezadovoljstava i zna da se njegova vlastita praznina nikada ne smije ispuniti preko dominacije nad drugim. U tom smislu, u dokumentu se osuđuju brojni oblici nezdrave želje koji se pretvaraju u različito iskazivanje eksplicitnog ili suptilnog nasilja, ugnjetavanja, psihološkog pritiska, kontrole i na kraju „zagušivanja“. Riječ je o nedostatku poštovanja i uvažavanja dostojanstva druge osobe.

Brak nije posjedovanje

Naprotiv, zdravo "nas dvoje" podrazumijeva uzajamnost dviju sloboda koje se nikada ne krše, nego se međusobno biraju, uvijek održavajući granice koje se ne mogu prijeći. To se događa kada se osoba ne gubi u vezi, ne stapa se s voljenom osobom, poštujući svaku zdravu ljubav koja nikada ne želi apsorbirati drugoga. Nota stoga ističe da će par moći razumjeti i prihvatiti trenutak razmišljanja ili osobni prostor za samoću ili autonomiju koji zatraži jedan od supružnika. Brak, naime, nije posjedovanje, nije jamstvo potpune emotivne sigurnosti, ni potpuno oslobođenje od usamljenosti (samo Bog, naime, može ispuniti prazninu koju osjeća ljudsko biće), nego  povjerenje i sposobnost suočavanja s novim izazovima. Istodobno, supružnike se potiče da se međusobno ne odbijaju, jer kada udaljenost postane prečesta, 'nas dvoje' izlaže se mogućem slabljenju. Iskreni će dijalog omogućiti izliječiti uzroke međusobnog otuđenja i pronaći pravu ravnotežu.

Molitva, dragocjeno sredstvo za rast u ljubavi

Uzajamna pripadnost izražava se i u međusobnoj pomoći supružnika u osobnom dozrijevanju. U tomu je molitva dragocjeno sredstvo posvećenja i rasta u ljubavi. Na taj se način ostvaruje bračna ljubav, "sjedinjujuća snaga", afektivna, vjerna i potpuna, božanski dar zatražen u molitvi i hranjen u sakramentalnom životu, a koji, upravo u braku, postaje "najveće prijateljstvo" između dva bliska srca koja se vole i koja se jedno u drugome osjećaju "kao kod kuće".

Spolnost i plodnost

Zahvaljujući preobražavajućoj snazi ljubavi, bit će, osim toga, moguće razumjeti spolnost "u tijelu i duši", to jest, ne kao impuls nago kao "čudesan Božji dar" koji vodi do darivanja sebe i dobra drugoga, prihvaćenog u cijelosti. Bračna ljubav uključuje i

plodnost, iako to ne znači da to treba biti izričita svrha svakog spolnog čina. Naprotiv, brak zadržava svoj bitni karakter također ako je bez djece. Osim toga, podsjeća se na legitimnost poštovanja prirodnih razdoblja neplodnosti.

Društvene mreže i hitna potreba za novom pedagogijom

Međutim, u kontekstu postmodernog konzumerističkog individualizma koji niječe sjedinjujuću svrhu seksualnosti i braka, kako se može očuvati mogućnost vjerne ljubavi? Odgovor se, napominje se u dokumentu, nalazi u obrazovanju: „Svijet društvenih mreža, u kojemu nestaje sram i u kojemu se širi simboličko i seksualno nasilje, pokazuje hitnu potrebu za novom pedagogijom. Potrebno je stoga pripremiti mlade da iskustvo ljubavi shvaćaju kao antropološki misterij, predstavljajući ljubav ne kao puki instinkt, nego kao poticaj na odgovornost i sposobnost za nadu cijele osobe. Odgoj za monogamiju nije „arhaizam“ ili „moralna prisila“, nego je inicijacija u veličinu ljubavi koja nadilazi neposrednost i na neki način anticipira sāmo Božje otajstvo.

Briga o siromašnima, "protuotrov" za endogamiju

Ljubav bračne zajednice vidljiva je i kod parova koji se ne zatvaraju u vlastiti individualizam, nego se otvaraju za zajedničke projekte kako bi učinili nešto lijepo za društvo i za svijet, budući da se čovjek ostvaruje u odnosu s drugima i s Bogom. Inače se mora suprotstaviti samo sebičnosti, autoreferencijalnosti i endogamiji, primjerice, prakticiranjem društvenog osjećaja parova koji se zajedno zauzimaju za opće dobro. Posebno se ističe briga o siromašnima, koji su za kršćane – kako je rekao papa Lav XIV. –"obiteljska stvar", a ne samo "društveni problem".

Bračna ljubav kao obećanje beskonačnosti

Na kraju, u dokumentu se ističe da je svaki autentični brak nerazdvojiva zajednica dviju osoba koja zahtijeva toliko intiman i sveobuhvatan odnos da se ne može dijeliti s drugima. Stoga, od dva bitna svojstva bračne veze - jedinstva i nerazrješivosti - prvo temelji drugo: vjernost je moguća samo na temelju izabrane i trajno obnavljane zajednice života. Samo će tako bračna ljubav biti dinamična stvarnost, pozvana na stalni rast i razvoj tijekom vremena, u "obećanju beskonačnosti".

(Vatican News - ip; aa)